Trubač sa Save

Na putu prema Kajzerici – u jutarnju školsku smjenu – do Savskog nasipa stigao sam otprilike pola sata prije sunčeva izlaska. Moja želja bila je slušati Savu dok teče u noćnom mraku i vidjeti je u samo svitanje. Prilazio sam rijeci preko zarasle livade pokraj mjesta gdje je svojedobno stajao Brazil – brod / noćni klub na Savi – iz kojeg se nekada davno pred zoru čula pjesma, a ja sam na trenutak zastao omamljen klokotanjem sive, tmurne vode što se prostirala preda mnom. Stajao sam tako nekoliko sekundi ili minuta osluškujući rijeku koja ovuda protječe stotinama godina. Nestajala je u daljini, prolazeći mnoštvo rukavaca, povezujući doline, sela, mjesta, gradove i ljude koji toga nisu ni svjesni. 

Rijeka nas povezuje na neki dalek, a opet jedinstven i poseban način. Osjećao sam kao da se stapam s tom neprimjetnom vodom koja teče bez prestanka i pomislio kako se ovaj trenutak više nikada neće ponoviti. Svaku misao što mi je pala na pamet izgovarao sam naglas, a jedini svjedok bio mi je Mjesec što se kočoperio iznad mosta kojim će uskoro prolaziti jutarnji vlakovi.

I dalje sam stajao kao ukopan govoreći i razmišljajući o rijeci, posramljen spoznajom da ovako nešto nisam učinio prije, ali istodobno dotaknut veličanstvenošću tog mističnog prizora.

Sunce je počelo izlaziti i prvim tračcima svjetlosti obasjavati površinu mirne vode. Shvaćao sam kako moja nesposobnost da u potpunosti upamtim taj trenutak više i nije problem, jer ljepota rijeke okupane sunčanim zrakama nadilazi povijest, sjećanje i shvaćanje onoga što je bilo i onoga što više nikada neće biti.

Pamćenje ionako ne donosi sreću i razrješenje duši ranjenoj zbivanjem.

Svijet i nije ovdje da bi nas podsjećao na prošlost ili tjerao k budućnosti, nego kako bi nas vratio u ono početno, temeljno stanje nevinosti u kojem shvaćamo svoje postojanje.

Svijet ne postoji samo zbog nas niti smo mi tu zbog njega. Mi supostojimo jedni uz druge poput gradova i njegovih građana, roditelja i njihove djece, svemira i planeta i bića koja ga nastanjuju – jedno bez drugoga nezamislivo je… štoviše, besmisleno. Rijeka protječe pokraj nas i mi njezinim obalama kročimo, dok ne shvatimo da su rijeke putevi što hode i da su ljudi promatrači tih puteva koji sebe ne bi trebali smatrati njihovim vlasnicima ili uzurpatorima.

Riječ je o suživotu. Ali suživot nije jednostavan, a rijeka bi nas trebala naučiti temeljima suživota. Ipak, naša je rijeka daleko, izmještena od pogleda usnulih građana i kao da ne postoji u vokabularu ovoga grada.

“Preko Save žive ljudi.” Tako ćemo reći.

Po nasipu rijeke hodaju, trče i bicikliraju stanovnici ovoga divnoga grada, ali rijetko se tko zaustavi pogledati njezino nježno uvijanje i čuti klokotanje riječnog rukavca.

Naježim se kada samo zamislim sliku kako Sava prolazi središtem Zagreba, preko Trga bana Jelačića pa Gajevom i Bogovićevom sve do Cvjetnoga trga i dalje Preradovićevom prema Kolodvoru. U tom mojem snu tisuće ljudi šeće uskim obalama rijeke, pozdravljajući jedni druge, jer u prirodi (prisjećam se, primjerice, Sljemena) šetači koji se nikada nisu upoznali u prolazu kimnu glavom jedni drugima i iz grla izbace tih pozdrav.

Kakva gorda slika: ljudi šeću uz našu rijeku.

Ovako u središtu grada samo do iznemoglosti sjedimo u kafićima, depresivno prežvakavajući svoje nikada do kraja ispunjene živote. Obližnji parkovi poput Griča, Opatovine i Ribnjaka te gornjogradskih šetališta ili park-šuma iznad Ilice u širem središtu grada (Tuškanac, Cmrok, Pantovčak, Vrhovec i Jelenovac) uglavnom zjape prazni.

Gradom tek jure automobili i motocikli, tramvaji, autobusi i pokoji biciklist. U Zagrebu kao da smo se odrodili od prirode, kao da nam ona više nije potrebna. Posjekli smo drveće u Varšavskoj i na Cvjetnom trgu, posvađali se s pješačkim zonama u centru. Kao što je to “lijepo”, sarkastično zamijetio neki njujorški urbanist: “Pješaci su (p)ostali najveća smetnja slobodnom i bezuvjetnom kretanju prometa.”

Napustili smo zelenilo, potok smo natkrili, planina nas previše ne zanima, a od rijeke smo pobjegli. Gradom caruje novi vladar, a ime mu je beton.

Tako sam lamentirao, promatrajući veličanstvenu rijeku, pa se prisjetio Cesarićeve pjesme “Trubač sa Seine” (podnaslova “Matoš u Parizu”) iz 1936. godine u kojoj glavni lik, Antun Gustav Matoš – naš veliki pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac i flâneur – u prvom licu progovara o svojemu pariškom siromaštvu, ali i o čežnji za domovinom Hrvatskom te o fascinaciji tim velikim gradom i njegovom rijekom. Sve spomenuto rečeno je ovim stihovima: “Danas sam opet ručo samo čaj. / Al vlažna blagost sja u mome oku: Ja opet mislim na svoj rodni kraj. / I čežnja preobražava mi javu: Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu, / I Tuškanac mi šumi iz aleja.”

Teško je u praskozorje ne voljeti tako usamljenu rijeku, pomislio sam pa prošaptao: “Možda sam i ja, neki novi – pomalo matoševski – trubač sa Save.”

A rijeka? Ona me je, kao u kakvoj Puškinovoj bajci, promatrala dok sam nasipom odlazio gipkim korakom prema Savskome mostu i uskoro iščeznuo u svjetlu Kajzerice.