U našim srcima uklesani su izmješteni prostori za kojima čeznemo, a čežnja nas često odvede do mjesta gdje nam je ostalo srce. Grad nije u mogućnosti ispuniti sve naše čežnje i nade, ali katkad nas može sakriti u svojim njedrima i postati naš zemaljski dom, bez obzira na to otkuda je čovjek došao i kamo se iz njega zaputio. I Zagreb je grad koji se neprestano mijenja, pa nam, nakon povratka ili duljega izbivanja, ostaje tragati za davno izgubljenim i skrivenim prostorima djetinjstva i mladosti. Kao u kakvoj imaginarnoj igri skrivača…
Mnoga mjesta važna za naš život nestala su zauvijek. Ipak, ostat će slike, koje će u obliku iskrzanih sjećanja vijoriti na vjetru našega nestalnoga, varljivoga pamćenja. Ostat će slike i fotografije koje će pokušati sačuvati nešto od vremena i prostora u kojima nikada više nećemo biti. Ali, iznad svega, ostat će ljubav prema ljudima koji su s nama dijelili prostor i vrijeme jer ona – za razliku od izmještenih mjesta i protekloga vremena – nikada ne prestaje.
Izišao sam u šetnju i ponavljanjem koraka pokušavao u mislima obnoviti postojanje svojega nekadašnjega grada. Ponavljanje u svojoj dubini ima jednu nevjerojatnu moć: traži od čovjeka potpunu usredotočenost i predanost, ne dopušta propuštanje prošlosti, svaki korak mora biti ponovljen, svaka riječ ponovno otkrivena, svako mjesto još jednom posjećeno…
Odjednom sam se, pogleda uprta u proljetni oblak, nakon pješačenja središtem Zagreba, zatekao na mjestu na kojem sam kao mladić često boravio. U Hrvojevoj ulici… ispred kultnog i nažalost odavno zatvorenoga Kulušića.
Potom mi je na pamet pala neobična ideja da je upravo ovaj oblak – koji sam zamijetio na završetku svojeg kratkog izleta iz Ilice preko Trga do Križanićeve ulice – i prije tridesetak godina stajao na istom mjestu iznad kluba u koji sam zalazio petkom i subotom. Sve mi se na trenutak učinilo poznatim i nepomičnim… Možda je nepomičnost stvari oko nas, pomislio sam, njima samo nametnuta našom sigurnošću da su to doista one, a ne neke druge stvari, možda je ona plod nepromjenjivosti naše predodžbe o njima. Tako je i s mjestima, ona nisu vezana za svoje postojanje kroz našu spoznaju da doista postoje, njihova bit ne ovisi o snazi naše čežnje da ih obujmimo i predstavimo samima sebi kao nepobitne činjenice.
"Tim gore po činjenice!" rekao bi njemački filozof Hegel.
Mjesta se ne kreću, ona postoje mimo nas i za svoje postojanje ne traže baš nikakvo opravdanje. Mjesta mogu biti izmještena… i izgubljena… Tada u našem duhu ona znaju izgraditi nevjerojatne fluidne, gotovo prustovske nematerijalne vrhunce koji nas vraćaju u prošlost...
U našim srcima uklesani su izgubljeni prostori za kojima čeznemo, a čežnja nas često odvede do mjesta gdje nam je ostalo srce. U ljudskoj čežnji za postojanjem, za domom, za smislom, za dobrim, i na kraju krajeva, za prošlošću, mladošću i djetinjstvom pokazuje se zanimljivo obilježje čežnje: smisao životu ne daje njezino ispunjenje, nego čežnja sama. Znamo i sami, čim nešto dobijemo, tražimo dalje nešto drugo što će nam zaokupiti pozornost.
Na kraju nam ostaju samo sjećanja…
Prizovimo na trenutak u sjećanje slike kvartovskih potleušica što su ih zamijenile velebne zgrade ili prekrasnih drvoreda i parkića koji su ustupili mjesto parkiralištima. Sjetimo se samo dvorišta, livada, potoka ili prašnjavih puteljaka naših djetinjstava kojih više nema. Ili malog dućana s cipelama koji je postao kafić i znanstvene knjižare u kojoj je već godinama teleoperater. Prisjetimo se klubova, restorana, kinodvorana, robnih kuća, knjižara i umjetničkih galerija naših mladosti kojih više nema… prostora koji su zauvijek izgubljeni.
Tako su neka mjesta za kojima čeznemo – izmještena, a ostala su zapisana u kolektivnoj svijesti Zagrepčana… Klubovi Kulušić, Jabuka, Saloon i Lapidarij, kina Central, Studio, Jadran, Europa i Zagreb, restorani Tiffany, Kod Drageca, Kornati i Dva goluba, kavane Corso, Mocca Lenuci (Splendid) i Medulić, kafići Safari, Charlie, Zvečka i nekadašnji Kavkaz, pizzerije Kamenita vrata, Dvojka, Šestine i Tomato, robne kuće NA-MA u Ilici, u Kustošiji, na Trešnjevačkom trgu i Remizi… Ne zaboravimo na brojne zatvorene kultne knjižare i galerije koje su odvažno djelovale u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća.
Uistinu, u povijesti Zagreba postojao je cio niz mjesta kroz koje su prošle razne generacije, a koja su bila važna za njegov društveni i kulturni identitet.
Šenoa bi, dakako, spomenuo neka druga „nestala“ mjesta iz svojega vremena koja mu „nedostaju“, a Zagorka, Krleža ili Marinković opet njima draga zagrebačka sastajališta, o čemu, srećom, možemo čitati u njihovim knjigama.
Mjesta se, dakle, ne kreću, ona postoje mimo nas i za svoje egzistiranje ne traže baš nikakvo opravdanje. Pojedina mjesta u našem duhu mogu izgraditi nevjerojatne fluidne, nematerijalne vrhunce, jer su bila – i ostala – iznimno značajna za naše odrastanje i formiranje. I sasvim je prirodna naša čežnja da ih želimo ponovno posjetiti…
Ali, pitam se, što se događa ako ta mjesta više ne postoje?
