Trg bez svojstava

Neki dan uputio sam se s Trešnjevke prema Kvaternikovu trgu, koji je prije stotinjak godina nosio naziv Međašnji. Nakon petnaestak minuta gotovo usamljeničkog hoda – pritom ne računam na mnoštvo vozača automobila što su se poput dugačke gusjenice kretali u smjeru podvožnjaka na Selskoj ulici – stigao sam na tramvajsku stanicu na Ilici. 

Uskoro sam dočekao jedanaesticu i zauzeo mjesto u polupraznu vozilu. Sjeo sam okrenut nasuprot mnoštvu glava koje su gledale u mojemu smjeru i promatrao pročelja zgrada kroz prozor te nazive ulica i trgova pokraj kojih smo prolazili: Sveti Duh, Mandaličina, Slovenska, Trg Franje Tuđmana, Britanski trg… Tramvaj se naglo zaustavio neposredno prije križanja Ilice i Frankopanske: vozač je silovito zakočio zvrndajući. Dvojica bradatih muškaraca u dobroj snazi prelazili su ulicu ispred tramvaja noseći tešku gredu, ispričavajući se, valjda, nama – vozaču i putnicima tramvaja – koji smo ih napadno promatrali. Pritom su, pomalo nepažljivo, tupim krajem grede umalo oštetili izlog papirnice, pa onako svijenih koljena i pognutih vratova pod teretom nastavili dalje gacati pločnikom prema Britancu, podsjetivši me pomalo na Šimuna Cirenca i Isusa dok su jedno vrijeme, kako je prikazano u Novome zavjetu, zajedničkim snagama nosili križ okruženi jeruzalemskim mnoštvom… 

Potom sam zavukao ruku u torbu i nasumično odabrao jednu knjigu pa sam zadovoljno cmaknuo ustima, jer sam shvatio da sam u žurbi slučajno ubacio i Dostojevskoga. Njegovo djelo "Braća Karamazovi" bila je moja omiljena literatura kojoj sam se vraćao svakih pet-šest godina. Listao sam knjigu i stao se začitavati na pojedinim stranicama, a onda sam se počeo osjećati čudno jer sam shvatio da sam jedina osoba u tramvaju koja to čini. I inače posljednjih godina nisam viđao zainteresirane čitatelje u zagrebačkim tramvajima i autobusima i nekako mi se čini da ta navika popularna osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća danas sve više iščezava. Dok sam tako razmišljao, ugledao sam starijeg muškarca koji je poput voajera gledao, tako mi se učinilo, prema meni i nezadovoljno kimajući glavom lijevo-desno psovao i pljuckao na pod ispred svojih nogu. Dakako da sam odmah pomislio kako se vjerojatno radilo o slučajnosti i da je gospodin u crnom odijelu zapravo mrmljajući sebi u bradu, utučen zbog svakodnevnih problema samačkog ili umirovljeničkog života, pljuckao na razočaravajuću životnu stvarnost, ali ipak… Moj um se brzo počeo poigravati riječima i ja sam se u svojim mislima, kao što sam i običavao u takvim situacijama, kratkom porukom obratio autoru knjige koju sam upravo listao: "Dragi Fjodore, danas sam u tramvaju čitao tvoje Karamazove. Putnici su me zamolili da napustim prijevozno sredstvo jer ih ometam u nečitanju, a stariji gospodin u lijepom crnom odijelu na izlasku mi je dobacio da je čitanje precijenjeno. Ne znam je li pritom mislio samo na tvoja djela ili na čitanje općenito. Izišao sam na idućoj st(r)anici." 

Zadovoljan sadržajem i kratkoćom pisamca koje sam zapisao u bilješke u mobitelu, spremio sam knjigu u naprtnjaču i prošao laganim korakom pokraj starca odjevena u crno, koji uopće nije obratio pozornost na mene, stigao do vrata, najavio svoj izlazak iz vozila pritiskom na žutu tipku i sišao na stanici. Nakon ugodna boravka u klimatiziranu tramvaju, na pločniku me zapuhnuo neugodan nalet vrućine. Pogledom sam pokušao obuhvatiti Kvaternikov trg i zastao pomalo razočaran jer on već odavno nije sličio na sebe. Poput neke ocvale filmske zvijezde, taj trg lišen osobina napravio je liposukciju, obavio zatezanje lica i povećao grudi, nabacio tamne naočale da se ne vide botoksom tretirane bore oko očiju, obukao kicoško odijelo i lakirane cipele, ali to više nije bilo to.

Iskreno, volio sam stari plac na nekadašnjem Kvatriću. Budući da sam s majkom, katkad s ocem, a najčešće sa sestrom svako malo silazio u blizinu Kvaternikova trga, uživao sam ondje šetati i promatrati ljude, razgledavati i kupovati voće i povrće, a malo niže listati stripove… Jednom prilikom sam se, kao petogodišnji klinac, čak i izgubio na placu: susjed koji me je poveo na tržnicu, dobar obiteljski prijatelj, zaboravio je na mene na trenutak i ja sam nestao u gomili, a potom prilično uplašen, s noge na nogu, doteturao na Šalatu i pronašao put do kuće. Pred završetak studija filozofije, bilo je to posljednjih godina prošloga stoljeća, prodavao sam svijeće na placu tjedan uoči Svih svetih – štoviše, "vodio" sam tri stola za jednoga poznatog zagrebačkog svjećara: na jednom je radio moj poznanik iz Dubrave, a na drugom prijatelj s Folke, obojica kolege s fakulteta. Prodavao sam raznobojne lampaše na glavnome stolu, onome što se nalazio odmah ispred stajališta tramvaja broj 13, a nasuprot robnoj kući Nama. Moj stol bio je tik uz prugu, a dok nije bilo tramvaja, stavio bih stolac na tračnice – jer mi je tako rekao gazda – i povremeno sjeo odmoriti se. Koncentracija mi je s vremenom popuštala. Sjećam se kako sam u nekoliko navrata začuo i glasno zvrndanje tramvaja kojim bi me vozač upozoravao da kreće, i ja bih, pomalo komično, poput Grunfa iz stripa "Alan Ford", izmaknuo stolac u posljednjem trenutku i nastavio prodavati svijeće. 

Osvrćući se oko sebe sjetio sam se što mi nedostaje: trg zapravo čine ljudi, a život Kvaternikova trga danas se uglavnom svodi na onaj u terasama kafića i slastičarnice. Budući da nemaju zašto, ljudi se tamo duže ne zadržavaju, pa kad popiju kavu ili pojedu kolač, žure dalje. Tako je nekadašnji Međašnji trg postao Prolazni trg. A sada kada ovdje nema tržnice – tog mekog "trbuha" istočnog dijela šireg središta grada – nestalo je šarenoga ljudskog mravinjaka koji su činili trgovci i prolaznici, kumice i kupci, šetači i kušači. S nestankom placa nestalo je i pitkog izvora vode, koja je prije bila nužna. Nakon što je tržnica preseljena, na trgu je i dalje još neko vrijeme stajao Željezni Francek, kao podsjetnik na dobra, stara vremena, ali s njegovim konačnim preuređenjem 2007. godine, pumpa je uklonjena, a trg je dobio fontanu.  Promatrajući sumornu vizuru Kvatrića – koji je postao svojevrsni muzilovski "trg bez svojstava" – osjećao sam duboko u sebi: grad kakav sam poznavao u svojoj mladosti, malo-pomalo nestaje. Ostaju tek istodobno gorde i nostalgične (crno-bijele) slike u sjećanju.