O hrvatskom kao međunarodnom jeziku u 16. i 17. stoljeću

O članku dominikanca Stjepana Krasića "Hrvatski kao međunarodni jezik u 16. i 17. stoljeću" pisalo se proteklih dana u medijima senzacionalistički i na neutemeljen način, smatra magistar filozofije i religiologije Marito Mihovil Letica. U njima je istaknuto, među ostalim, kako se hrvatski jezik predavao na najprestižnijim europskim sveučilištima u Rimu, Parizu, Oxfordu, Madridu, Beču i drugima mnogo prije nego što je postao nastavni predmet u osnovnim školama u Hrvatskoj i BiH. Točno je, kaže Letica, da su mnogi, uz Krasića i njegov doprinos, zaslužni za promicanje istine o povijesti hrvatskoga jezika i njegovu nekadašnjemu međunarodnom značenju. Njegov tekst donosimo u nastavku.

Cijenjeni dubrovački dominikanac dr. sc. Stjepan Krasić, rođen 1938. u Čitluku kraj Mostara, objavio je proteklih dana u časopisu “ST-OPEN” Sveučilišta u Splitu članak “Hrvatski kao međunarodni jezik u 16. i 17. stoljeću: dokazi iz Vatikanskih arhiva”. Članak je objavljen na engleskome jeziku. Autor predočava šest izvornih dokumenata iz pismohrane vatikanske Kongregacije za širenje vjere, a ti zapisi dokazuju da je u 16. stoljeću Katolička Crkva kao najpogodniji jezik komunikacije među slavenskim narodima odabrala hrvatski, koji se nakon toga predavao na uglednim europskim sveučilištima. Premda članak podastire i neke nove dokumente, oni samo potvrđuju već dugo poznate povijesno-jezične činjenice ne donoseći nikakvu bitnu novost, a pogotovo ne neko senzacionalno otkriće.

Valja napomenuti da je jezikoslovac dr. sc. Domagoj Vidović objavio u siječnju 2023. (dakle prije gotovo tri godine) članak naslovljen “Tko je maknuo hrvatski jezik s papinskih sveučilišta?”. Autor Vidović u tome članku mnogo puta spominje dominikanca Stjepana Krasića i njegove doprinose iz povijesti hrvatskoga jezika.

Ovdje se s velikom zahvalnošću prisjećam isusovca prof. dr. sc. Vladimira Horvata, mojega pokojnog profesora, koji je u knjizi “Bartol Kašić – Otac hrvatskoga jezikoslovlja”, objavljenoj u Zagrebu 1999. godine, među inim objasnio da je akademske godine 1599./1600. u generalnoj isusovačkoj upravi postavljeno pitanje koji bi slavenski jezik trebao biti uveden u nastavu, o čemu je uskoro provedena anketa. Pater Alfonso Carrillo, Španjolac, koji je tada bio rektor kolegija u slovačkome gradu Šal’a nad Váhom, dobio je odgovor koji mu je uputio pater Theofil Kristek-Crysteccus, Poljak. Odgovor je glasio da je najljepši i najprikladniji slavenski jezik – hrvatski. U zaključku pisma izvorno piše: “Sic igitur existimo eam esse Croaticam.” Vladimir Horvat nadalje objašnjava:

“Iz Carillova je, dakle, pisma očito da se generalna uprava Družbe Isusove već bila odlučila za hrvatski jezik, pa je i Carillova anketa samo potvrdila taj već prihvaćeni plan o poučavanju hrvatskog jezika. Ostvarenje toga plana započelo je krajem 1599. osnivanjem Akademije ilirskog, tj. hrvatskog jezika u isusovačkom Rimskom kolegiju.”

Isusovački general Claudio Acquaviva dao je osloboditi Bartola Kašića svih drugih dužnosti i naredio mu da se prihvati sastavljanja hrvatske gramatike, nakon što je 1599. već bio sastavio “Hrvatsko-talijanski rječnik”. Gramatika (“Institutionum linguae Illyricae libri duo”) bit će objavljena u Rimu 1604., a u poslu je Kašiću, rođenom u gradu Pagu, pomagao njegov sunarodnjak i subrat Aleksandar Komulović, Splićanin, isusovac prepun jezikoslovnoga znanja. U citiranoj knjizi isusovac Vladimir Horvat sa zahvalnošću spominje i navodi dominikanca Stjepana Krasića, također i druge autore, osobito dr. sc. Dariju Gabrić Bagarić. Svi su oni zaslužni za promicanje istine o povijesti hrvatskoga jezika i njegovu nekadašnjemu međunarodnom značenju te je zato vrlo pohvalno da je dr. sc. Stjepan Krasić o tome objavio članak na engleskome jeziku.