Glas Hrvatske

13:27 / 20.11.2026.

Autor:

Zambija - hrvatski tragovi između bakrenog pojasa i Viktorijinih slapova

Obitelj Kraljić Najim s lijeva Jasmin, Jelena, Zein i Robert
Obitelj Kraljić Najim s lijeva Jasmin, Jelena, Zein i Robert
Foto: osobna arhiva / /

Zambija nije zemlja koju često povezujemo s hrvatskim iseljeništvom. Kada se spomene ta država na jugu Afrike, prve su asocijacije Viktorijini slapovi, rijeka Zambezi, divlja priroda i rudnici bakra. Ipak, upravo su rudnici, velika gradilišta i gospodarski razvoj zemlje tijekom 20. stoljeća doveli u Zambiju ljude iz naših krajeva. Neki su došli kao klasični iseljenici, neki kao zaposlenici stranih i jugoslavenskih poduzeća, planirajući ostati nekoliko godina. Život je, međutim, imao drukčije planove.

Današnja Zambija nekada je bila britanska Sjeverna Rodezija, a neovisnost je stekla 1964. godine. Zemlja s približno 20 milijuna stanovnika i više od sedamdeset etničkih skupina iznimno je bogata bakrom, koji je desetljećima određivao njezin gospodarski razvoj.


Glavni grad Lusaka danas ima oko tri milijuna stanovnika. Jedno od važnih poglavlja njegove novije povijesti vezano je uz Pokret nesvrstanih. Ondje je 1970. održana III. konferencija nesvrstanih zemalja, koju je otvorio zambijski predsjednik Kenneth Kaunda.


Tragovi tog vremena još su vidljivi. U Lusaki postoji Titova ulica, a neke građevine i gradske četvrti neobično podsjećaju na arhitekturu kakvu poznajemo iz Hrvatske sedamdesetih godina. Nije to slučajno: u Zambiji su velike poslove dobivale i hrvatske tvrtke poput zagrebačkog Končara i splitskog Konstruktora.

Copperbelt – mjesto na kojemu su Hrvati tražili budućnost


Hrvatska prisutnost u Zambiji starija je od vremena nesvrstanih. U prvoj polovici 20. stoljeća Sjeverna Rodezija privlačila je radnike s iskustvom u rudarstvu. Među njima su bili i Hrvati iz Istre, Primorja, dalmatinskoga zaleđa i Like. Dolazili su preko jadranskih luka, a posao su pronalazili u rudarskoj regiji Copperbelt, osobito u Nkani, Mufuliri i Kitweu. Radili su kao rudari, tehničari, a poneki i kao metalurzi.


Kitwe je i danas industrijsko središte Bakrenog pojasa i jedan od najvećih gradova Zambije. Rudarstvo je oblikovalo njegov razvoj, ali i privlačilo generacije stranaca koji su ondje dolazili raditi.


Kasnije se profil doseljenika mijenjao. Nisu više stizali samo ljudi koji su sami krenuli u potragu za boljim životom. U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata u Zambiju su dolazili stručnjaci i radnici različitih poduzeća. Za mnoge je Afrika trebala biti samo privremena epizoda.


Upravo su takve sudbine danas možda najzanimljivije.

Milan Trbović

Milan Trbović

Foto: osobna arhiva / gh

Došao privremeno, ostala obitelj


Počasni konzulat Republike Hrvatske u Zambiji vodi Milan Trbović iz Kitwea, istaknuti gospodarstvenik, proizvođač kukuruznog brašna. Njegova obiteljska priča zapravo je gotovo simbol hrvatske migracije u Zambiju.


Milanov otac, podrijetlom iz Bribira, stigao je sedamdesetih godina kako bi privremeno radio za njemačku tvrtku. Otvorile su mu se nove poslovne mogućnosti pa je sa suprugom, koju je upoznao u Rijeci, odlučio ostati. U Zambiji su im rođeni Helena i Milan, koji je s vremenom preuzeo obiteljski posao.


Sličnu priču ima Robert Kraljić iz Lusake. Njegov je otac stigao kao majstor iz brodogradilišta u Kraljevici, zaposlen u engleskoj tvrtki koja se bavila građevinarstvom i proizvodnjom željeznih konstrukcija.


U to je vrijeme u Zambiji živjelo gotovo tisuću radnika s prostora tadašnje Jugoslavije, pa je za njihovu djecu osnovana i Jugoslavenska škola koju je pohađao Robert Kraljić. Srednju školu završio je u Crikvenici, dok je njegov otac u međuvremenu od Engleza otkupio tvrtku. Robert je poslije preuzeo obiteljski posao, a tvrtka danas zapošljava stotinjak ljudi.


Takve priče najbolje pokazuju koliko je teško povući jasnu granicu između radnika na privremenom radu i iseljenika. Čovjek ode na nekoliko godina, zatim se pojavi dobra poslovna prilika, stigne obitelj, rode se djeca i zemlja koja je trebala biti privremena postane dom.


Danas u Zambiji žive i potomci obitelji Barac i Vidmar te još nekoliko hrvatskih obitelji. Zajednica je malena, broji pedesetak članova, ali veze s Hrvatskom nisu nestale.

Galerija
Boris Barac, Foto: osobna arhiva/gh
Barbara Barac, Foto: osobna arhiva/gh

Livingstone i jedno od svjetskih čuda prirode


Put kroz Zambiju teško je zamisliti bez Livingstonea, turističkoga središta zemlje smještenog uz Viktorijine slapove.


Slapove lokalno stanovništvo naziva Mosi-oa-Tunya. David Livingstone, škotski istraživač, liječnik, misionar i protivnik trgovine robljem, prvi ih je Europljanin dokumentirao 1855. godine i nazvao prema britanskoj kraljici Viktoriji. Za lokalno stanovništvo to je područje mnogo prije njegova dolaska bilo sveto mjesto povezano s legendom o Nyami-Nyami, božanstvu rijeke.


U Livingstoneu se nalazi i najstariji i najveći muzej u Zambiji, s bogatim zbirkama o povijesti, kulturama i istraživanju toga dijela Afrike. Upravo se ondje čuva i jedan neobičan hrvatski trag – reljef Vicka Lušića, kamenoklesara iz Vrbanja na Hvaru koji je život završio u nekadašnjoj Sjevernoj Rodeziji.


Tako se priče o Hrvatima u Južnoafričkoj Republici i Zambiji gotovo neprimjetno dodiruju.


Putovanje je uvijek najbolji način da se iza zemljopisnih podataka otkrije svakodnevni život neke zemlje. A u Zambiji se iza egzotičnih slika Afrike pojavljuju i neočekivano poznati tragovi.

fra Ivica Perić

fra Ivica Perić

Foto: osobna arhiva / gh

Hrvatski misionar u afričkom selu


Jedan od najnovijih hrvatskih tragova nalazi se oko sat vremena vožnje od Lusake, u selu Mwakapandula. Ondje je fra Ivica Perić 2022. započeo gradnju nove župe.


Iza njega su već desetljeća afričkoga iskustva. U Ugandi i Ruandi proveo je ukupno 32 godine, a potom se posvetio zajednici u Zambiji. Suša i epidemija kolere dodatno su otežale život stanovništva koje ovisi o poljoprivredi, pa je fra Ivica organizirao humanitarnu pomoć i prikupljanje hrane, osobito nshime, bijele palente koja predstavlja osnovu lokalne prehrane.


Njegov je cilj mnogo širi od gradnje župe. Želi osnovati školski kampus koji bi uključivao opismenjavanje te školu krojenja i šivanja, oslanjajući se na iskustvo iz Ruande, gdje je školovanje u ustanovi koju je prethodno pomagao razviti završilo više od tri tisuće djece i mladih.


Hrvatska priča u Zambiji zato nije završena priča o nekadašnjim rudarima i velikim poduzećima. Ona traje.


Od prvih rudara u Copperbeltu preko radnika i stručnjaka koji su dolazili u vrijeme intenzivne gospodarske suradnje, do obitelji koje su ondje ostale i novih humanitarnih i kulturnih veza, Hrvati su u toj dalekoj afričkoj zemlji ostavili trag koji je brojčano malen, ali životno vrlo zanimljiv.


Možda ga najbolje predstavljaju upravo obitelji čiji su očevi jednom davno stigli u Afriku „samo privremeno“. Njihova djeca danas su Zambijci hrvatskih korijena. U toj jednostavnoj činjenici sadržana je zapravo cijela povijest iseljeništva.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!