Od Kule Norinske do sjevernog Pacifika: ribarska priča obitelji Jerkovich

Povijest hrvatskog iseljeništva u američkoj saveznoj državi Washington ispisivale su obitelji pristigle iz različitih hrvatskih krajeva. Mnogi su dolazili iz srednje Dalmacije, s otoka i priobalja, ali i iz doline Neretve. Njihovi se tragovi i danas mogu pronaći u gradovima i naseljima uz pacifičku obalu, gdje su se bavili poslovima koji su im često bili bliski još iz staroga kraja poput ribarstva, pomorstva i brodogradnje. U Aberdeenu su se, primjerice, nastanili Desanci, ljudi podrijetlom iz sela Desne u okolici Metkovića, dok je u Gig Harboru dubok trag ostavila obitelj Jerkovich, čija priča počinje s Ivanom Jerkovichem iz Kule Norinske.

Ivan, odnosno John Jerkovich, kako su ga zvali u Americi, rođen je 15. siječnja 1896. godine u Kuli Norinskoj. Imao je samo sedamnaest godina kada je 1913. krenuo preko Atlantika. U New York je stigao brodom Kaiser Franz Josef kompanije Unione Austriaca di Navigazione, koji je povezivao Trst i New York, pristajući tijekom putovanja i u lukama poput Splita ili Dubrovnika, Patrasa, Palerma i Alžira. Bio je to početak puta koji će mladića iz neretvanskoga kraja odvesti na sasvim drugi kraj američkoga kontinenta.

Iz New Yorka nastavio je prema zapadu, sve do države Washington. Već 1917. nalazimo ga u Gig Harboru, gdje je radio kod ribara Martina Anića. Bio je to gradić u kojem su hrvatski doseljenici, zajedno s drugim europskim useljenicima, osobito onima iz skandinavskih zemalja, sudjelovali u razvoju ribarstva i pomorstva. Za mladića pristiglog iz Dalmacije more nije predstavljalo nepoznat svijet, premda su vode sjevernog Pacifika bile posve drukčije od Jadrana.

Ivan se 1924. godine oženio Mary Castelan, a tri godine poslije stekao je američko državljanstvo. Gig Harbor tako je prestao biti samo mjesto u koje je došao tražiti posao i postao njegov novi dom. Ondje je stvarao obitelj, ali i posao koji će nadživjeti svoga osnivača i nastaviti se kroz nekoliko generacija. Ivan je preminuo 1974. godine, a pokopan je u susjednoj Tacomi.

Među ribarima je stekao reputaciju iznimno sposobna čovjeka. Svoj je pravi samostalni poslovni put započeo brodom Washington, izgrađenim 1926. godine u Skansijevu brodogradilištu u Gig Harboru. Posao se širio pa je u brodogradilištu Marinca u Tacomi naručio novi brod, kojemu je dao ime New Washington. Slijedili su Corregidor i Pacific Raider. Zanimljivo je da su brodovi kojima je obitelj gradila svoju ribarsku povijest nastavili ploviti Pacifikom i nakon što su promijenili vlasnike.

Još je važnije što Ivan nije prenio samo brodove i posao nego i znanje. Ribarenju je podučio svoje sinove Nicholasa Sr., Johna Jr. i Thomasa. Oni su nastavili očevim putem, izgradili vlastiti ugled i postali značajni u lovu na losose uz jugoistočnu obalu Aljaske. Ribarski posao tako više nije bio životna priča jednoga hrvatskog iseljenika nego obiteljska tradicija. U obiteljskoj floti našli su se Pacific Knight Nicka Sr., Pacific Dawn Johna Jr., Pacific Venture Toma i Pacific Raider Nicka Jr., dok je njihov rođak Marion Stancic imao brod Wonderland.

Treća generacija donijela je novu tehnologiju, ali ne i prekid s obiteljskom tradicijom. Ivanov unuk Nick Jerkovich Jr. nastavio je život ribara. Nastanio se u Astoriji u Oregonu, odakle Pacific Raiderom preko rijeke Columbia izlazi na Pacifik. Njegovo golemo područje ribarenja proteže se od Beringova mora sve do južne Kalifornije. Premda je lov na losose jedno od najvažnijih obilježja sjevernopacifičkog ribarstva, Nick se okrenuo i sardinama, istoj ribi koju je nekoć lovio njegov djed.

Upravo se u načinu lova najbolje vidi koliko se svijet promijenio tijekom nekoliko generacija. Stari su ribari poput Ivana sardine tražili noću, oslanjajući se na iskustvo, poznavanje mora i ljudsko oko. Na vrhu jarbola nalazio se čovjek koji je iz košare promatrao površinu i tražio znakove ribljega jata. Danas tu zadaću može preuzeti mali avion. Pilot iz zraka pronalazi jato i javlja Pacific Raideru njegov točan položaj kako bi posada znala gdje treba baciti mrežu.

Razlika između djeda i unuka gotovo simbolično prikazuje čitavo stoljeće razvoja ribarstva. Kada je Ivan 1926. krenuo u ribolov, od navigacijske je opreme imao kompas i trubu za maglu. Njegov unuk raspolaže sofisticiranom tehnologijom bez koje je suvremeno profesionalno ribarstvo teško zamisliti. Promijenili su se instrumenti, brodovi i broj ljudi potreban za rad, ali je ostalo isto uvjerenje koje obitelj njeguje još od Ivanovih vremena: želi li ribar biti uspješan i konkurentan, mora imati dobar brod, najbolju moguću opremu i veliko znanje.

Promijenila se i svijest o moru kao ograničenom prirodnom bogatstvu. Nick Jr. ulovljene sardine prodaje tvrtki koja ih izvozi diljem svijeta, najvećim dijelom kao mamac za lov na tunu. Pritom se strogo pridržava propisanih dnevnih kvota, svjestan da se riblji fond ne smije iscrpiti. Važna je i kvaliteta ulova. Brod stoga isplovljava s velikim količinama leda kako bi se riba odmah nakon iskrcaja mogla zamrznuti i što svježija stići do kupca.

Za Nicka Jr. ribarstvo nije tek zanimanje koje je slučajno naslijedio. Na more je s ocem počeo odlaziti već kao osmogodišnjak, a tijekom srednjoškolskih godina ondje je provodio gotovo sve praznike. Još kao tinejdžer dobio je priliku zamijeniti iskusnog skipera Martina Skrivanicha, koji zbog bolesti nije mogao isploviti brodom Frisco u vlasništvu Georgea Plancicha iz Tacome. I ta prezimena podsjećaju koliko su hrvatski iseljenici prisutni u ribarskom svijetu američkog sjeverozapada.

Danas Pacific Raider provodi na moru deset do jedanaest mjeseci godišnje. Kada vremenske prilike onemoguće ribarenje uz Aljasku ili Oregon, posao se seli prema Kaliforniji, gdje se love lignje. Posada pritom broji samo četiri čovjeka, uključujući Nicka, dok je u Ivanovo vrijeme na brodu radilo desetak ljudi. Tehnologija je smanjila potrebu za brojnom posadom, ali nije umanjila zahtjevnost života na moru. U obiteljski posao uključene su i Nickove sestre Nancy i Julie, pa tradicija Jerkovichevih nije ostala ograničena samo na muške članove obitelji.

Priča obitelji Jerkovich stoga je mnogo više od obiteljske kronike. Ona je dio šire povijesti hrvatskog iseljeništva na pacifičkom sjeverozapadu Sjedinjenih Američkih Država. Od Desanaca iz neretvanskog sela Desne koji su svoje mjesto pronašli u Aberdeenu do Jerkovichevih iz Kule Norinske u Gig Harboru, hrvatski su doseljenici na obale Washingtona donosili iskustvo krajeva iz kojih su potekli, ali su se istodobno prilagođavali novom svijetu.

Kada je sedamnaestogodišnji Ivan Jerkovich 1913. napustio domovinu, teško je mogao zamisliti da će više od stoljeća poslije njegovo prezime još biti povezano s brodovima i ribarstvom na sjevernom Pacifiku. Od njegova prvog Washingtona, kompasa i trube za maglu do Pacific Raidera, zrakoplova i suvremene navigacijske opreme proteže se gotovo cijelo stoljeće jedne obiteljske povijesti. U njoj se možda najbolje vidi ono što obilježava mnoge hrvatske iseljeničke priče: odlazak iz maloga mjesta, težak početak u nepoznatoj zemlji, stvaranje vlastitoga posla i, naposljetku, tradicija koju potomci nisu zaboravili.