Hrvatski tragovi na tlu Afrike

Prvi dio 

Kada govorimo o hrvatskom iseljeništvu, najčešće pomislimo na Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju ili Novi Zeland. Afrika se spominje znatno rjeđe, iako hrvatski tragovi na tom kontinentu sežu nekoliko stoljeća u prošlost. Posebno mjesto pritom zauzima Južnoafrička Republika, zemlja u kojoj se tijekom vremena oblikovala najbrojnija i najbolje organizirana hrvatska zajednica na afričkom kontinentu.

Prema teoriji Adama Eterovicha iz San Carlosa u Kaliforniji, Hrvati su do afričkih obala stizali još u vrijeme velikih geografskih otkrića. Nagađalo se da je Dubrovčana bilo među pomorcima koji su plovili s Kolumbom, Magellanom i Vascom da Gamom, a kao zanimljivost spominje se i uvala u blizini Rta Dobre nade čije bi se ime moglo prevesti kao uvala svetoga Vlaha. Takve je tvrdnje danas teško dokazati, ali one svjedoče o dugotrajnoj želji da se hrvatska pomorska prošlost poveže s velikim svjetskim putovanjima.

Mnogo su čvršći podaci iz 18. stoljeća. Milostislav Bartulica pisao je da je hrvatskih iseljenika na krajnjem jugu Afrike bilo već 1780. godine te da su hrvatski mornari i jedrenjaci potkraj 18. stoljeća poznavali obale afričkoga juga. U arhivima Cape Towna zabilježeni su Francisco Drago iz Castelnuova, današnjega Herceg Novog, i Josip Cigančić iz Rijeke. Bili su to pojedinačni slučajevi, no možemo pretpostaviti da ih je među mornarima bilo još. 

Jedan od zanimljivijih primjera ranoga doseljavanja jest Istranin Jeronim Marinković, koji je kupio farmu Vrolikheid u blizini Rta Dobre nade. Oženio se Nizozemkom i dobio osmero djece, a njegovi su potomci nastavili obiteljsku poljoprivrednu tradiciju. 

Pravo hrvatsko iseljavanje u južnu Afriku ipak započinje krajem 19. stoljeća, u vrijeme velikoga vala odlazaka iz Dalmacije. Dok su tisuće Dalmatinaca odlazile prema Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu, manji broj izabrao je Afriku. Neke je privukao Durban, a druge nalazišta zlata, dijamanata i bakra u unutrašnjosti kontinenta. Radili su kao lučki i tvornički radnici, zidari, poljoprivrednici i rudari. Među njima je bilo mnogo Bračana, osobito iz sela na zapadnom dijelu otoka. 

Brač u Pretoriji

Možda najneobičniji hrvatski trag u Južnoafričkoj Republici nalazi se u Pretoriji. Ondje postoji Brac Avenue, a predgrađe Sinoville ime duguje bračkoj obitelji Sinovčić, koja je zbog jednostavnijeg izgovora prezime promijenila u Sinović.

Jure Sinovčić stigao je 1891. godine iz Miraca na Braču s još nekoliko sumještana. Postao je farmer, sudjelovao u Burskom ratu boreći se protiv Engleza, a potom se vratio u rodna Mirca pronaći suprugu. Njegov sin George, rođen u Pretoriji 1904. godine, nastavio je očevim putem i postao jedan od uspješnijih farmera i proizvođača. Godine 1938. imenovan je počasnim konzulom Kraljevine Jugoslavije.

Na hrvatsku prisutnost u Pretoriji ne podsjećaju samo Sinoville i Brac Avenue. Ondje nalazimo i ulice s imenima Mirjana, Marija, Luce, Antun i Vinko, prezimenima Ballich i Balleta te nazivima Split, Mirca i Konavle. 

Život prvih naraštaja nije bio jednostavan. Mnogi su radili u rudnicima zlata i dijamanata, gdje su uvjeti bili izrazito teški, a zabilježeno je i mnogo smrtnih slučajeva, ponajviše među mladim neoženjenim muškarcima. Malo je tko u rudniku izdržao dulje od deset godina. Početkom 20. stoljeća Hrvati postupno napuštaju rudnike i okreću se trgovini, ugostiteljstvu i manjim proizvodnim djelatnostima.

Uz Bračane i Istrane stizali su Hvarani, Korčulani, Kaštelani i Splićani, ljudi iz Dalmatinske zagore i drugih dijelova Hrvatske. Novi, snažan val dogodio se šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je u Južnoafričku Republiku u potrazi za poslom stiglo 1647 Hrvata. Tadašnje procjene govorile su o pet do šest tisuća naših ljudi u zemlji. Najviše ih je živjelo u Johannesburgu i Pretoriji, a manje zajednice postojale su u Durbanu i Cape Townu. 

Od prvih društava i nogometa do hrvatske župe

Kao i drugdje u svijetu, potreba za druženjem i očuvanjem identiteta dovela je do osnivanja društava u Johannesburgu. Od vremena Prvoga svjetskog rata djelovali su Slavjanska sloga, Sokol i Hrvatski prosvjetni klub Stjepan Radić. Poslije Drugoga svjetskog rata klub Stjepan Radić preimenovan je u Jugoslavenski dom, u sklopu kojega su djelovali tamburaška skupina Jadran i Hrvatski teniski klub.

Potom je 1952. osnovano Hrvatsko društvo u Južnoj Africi, a pokrenute su i Male novine, koje su izlazile dvije godine. Šezdesetih godina Hrvati su imali i Croatian Football Club. Najveće uspjehe ostvario je kada je trener postao Aco Živković, nekadašnji igrač Concordije i Hajdukovo pojačanje na turneji po Južnoj Americi 1931. godine. Klub se ugasio 1990. 

Važnu ulogu u okupljanju zajednice imala je Crkva. Fra Ivo Perović stigao je u Johannesburg 1969. godine i postao utemeljitelj hrvatske katoličke zajednice. Od 1973. počeo je tiskati Župne vijesti. Hrvatska župa svetoga Jeronima ostala je jedno od važnih mjesta okupljanja Hrvata. 

Godine 1973. osnovan je i Hrvatski centar u Johannesburgu, u čijem je sastavu djelovao Hrvatski dom. Početkom Domovinskog rata iseljenici su osnovali Caritas, a 1992. Hrvatsku zajednicu Južne Afrike – CASA, čija je namjera bila okupljati Hrvate i produbljivati veze s domovinom.

Od rudara do poduzetnika, liječnika i umjetnika

Priča o Hrvatima na jugu Afrike nije samo priča o zajedničkim organizacijama. Ona se sastoji od brojnih pojedinačnih sudbina ljudi koji su u novoj zemlji uspjeli izgraditi život i ostaviti trag.

Jedan od njih bio je pjesnik Hrvoje Ostojić, koji je u Južnu Afriku stigao 1934. godine, a poslije objavio zbirke Krugovi i Olovni oblaci. Kamenoklesar Vicko Lušić iz Vrbanja na Hvaru umro je u Sjevernoj Rodeziji, a jedan njegov reljef čuva se u Livingstone Museumu u današnjoj Zambiji, što je lijepa i gotovo neočekivana poveznica dviju hrvatskih priča s afričkog kontinenta. 

U Johannesburgu su se Hrvati afirmirali u najrazličitijim zanimanjima, od medicine i inženjerstva do mesarstva, zlatarstva i trgovine. Vinko Marelić iz Čare na Korčuli stigao je kao sedamnaestogodišnjak 1965. godine. U vrijeme apartheida otvorio je klub u koji su smjele ulaziti osobe svih rasa, a rodnom je mjestu poslije više puta pomagao donacijama. 

U Cape Townu desetljećima je živio Ivan Brandić, vlasnik restorana Adriatic, dok je Šime Peraić iz Polače od rada u rudnicima zlata stigao do proizvodnje peći za pizzu.

Posebno mjesto pripada splitskom inženjeru Petru Bašiću, rođenom 1945. godine, koji je surađivao s glasovitim kirurgom Christiaanom Barnardom, čovjekom koji je 1967. izveo prvu transplantaciju ljudskoga srca. Bašić je bio dio njegova tima, a uz stručni rad bavio se i književnošću te objavio zbirku pjesama. 

Nakon što je Južnoafrička Republika 1993. priznala samostalnu Republiku Hrvatsku, otvoreno je novo poglavlje odnosa dviju država. Godine 1994. otvoren je Generalni konzulat, a godinu poslije hrvatsko veleposlanstvo u Pretoriji. 

O hrvatskom iseljeništvu u Africi napisano je mnogo manje nego o našim zajednicama na drugim kontinentima. Upravo zato knjige poput In Search for Better Life – A Story of Croatian Settlers in South Africa Tvrtka Andrije Mursala, Južna Afrika i Hrvati Ante Laušića i Josipa Anića ili istraživanja Klementa Derada i Ive Čizmića imaju posebnu vrijednost. 

Hrvatski tragovi na jugu Afrike nisu uvijek vidljivi na prvi pogled. Ipak, dovoljno je prošetati Brac Avenue u Pretoriji, pronaći Sinoville ili poslušati priče potomaka nekadašnjih rudara, farmera i pomoraca. Tada Afrika prestaje biti prazno mjesto na zemljovidu hrvatskog iseljeništva i postaje još jedno poglavlje velike priče o ljudima koji su otišli daleko, izgradili novi život, ali dio svojega podrijetla ponijeli sa sobom.