Na putu za obećani svijet (III. dio)

Iseljavanje kao posao: brodari, agenti i reklame

Poslovni ljudi toga doba brzo su uočili da bi prijevoz iseljenika bio dobar izvor zarade. 

Postao je to organizirani posao i brodarske su se kompanije reklamirale u novinama, a imale su predstavništva i zaposlene agente na svim mjestima, pa čak i u Donjoj Lendavi. Za 10 forinti kapare (Pučki list, Split, 1900., broj 20, str. 164) putnici bi imali pratnju od željezničke postaje do broda ili smještaja, što je zlata vrijedilo da se u nepoznatoj, stranoj luci ne izgube.

Iz luke u Genovi otisnuo se u svijet najveći dio Dalmatinaca. Odatle su odlazili i brojni Talijani na sezonski rad u Argentinu u vrijeme žetve i nakon šest mjeseci vraćali bi se kući na žetvu u Italiju. Na taj su način iskorištavali blagodati različitih mijena godišnjih doba dviju zemaljskih polutka. Njihovim stopama išli su i Hrvati, a možda i neki drugi europski narodi.

Putovati se moglo i iz njemačkih luka poput Hamburga i Bremena ili iz francuske luke L'Havre. Budući da se radilo o velikom broju ljudi koji su u te luke dolazili sa svih strana, katkad su morali proći karantene ili liječničke preglede.

Tragedija u Genovi – cijena nemara

U Genovi je bio izgrađen takozvani Iseljenički dom za putnike trećeg razreda, da bi imali gdje prenoćiti i proći liječničke preglede, koji se srušio 1930. godine. Bila je to zgrada od pet katova u kojoj se toga trena nalazilo 250 ljudi. Prvo se srušilo pola stropa na trećem katu, da bi se nedugo zatim srušila cijela zgrada. U nesreći je život izgubilo 40 ljudi, bilo je mnogo ranjenih, a krivnja je pala na parobrodarska društva koja su zgradu loše održavala. (Novo doba, Split, 4. 6. 1930., br. 128, str. 1)

Ovaj događaj ne samo da je istaknuo opasnosti s kojima su se suočavali migranti u potrazi za boljim životom, već je i ukazao na nedostatak odgovornosti parobrodarskih kompanija prema putnicima trećeg razreda, koji su već ionako bili najugroženija skupina u procesu iseljavanja. Tragedija Iseljeničkog doma u Genovi ostaje mračno poglavlje u povijesti iseljavanja, ali i važna pouka o nužnosti primjene visokih standarda sigurnosti i brige za sve putnike, bez obzira na njihov društveni status.

Brodovi iz Genove najčešće su plovili za Južnu Ameriku, te uglavnom pristajali u Buenos Airesu, koji je bio poput vrata velikog kontinenta. Neki su pristajali u brazilskoj luci Santos, odakle se vlakom putovalo za Sa͂o Paulo. Tamo je na željezničkoj postaji bio hotel gdje su se obavljali liječnički pregledi, ali i dobivala mogućnost besplatnog smještaja na tjedan dana. Spavaonice su bile velike dvorane lišene privatnosti, a nakon njih najčešće je slijedio put na plantaže kave, gdje se radilo za hranu u maniri robovlasništva. To su najbolje osjetili oni koji su iz blajske luke Prigradice na Korčuli krenuli u bolji život put Brazila i prihvatili plaćen put od brazilske Vlade. Bilo je to 21. travnja 1925. godine, kada je 70 obitelji ispraćeno u Brazil, a do kraja godine njih ukupno oko tisuću. Tadašnja je jugoslavenska Vlada zabranila odlaske u Brazil, kada se doznalo što se tamo događa. Danas je zgrada željezničke stanice u Sa͂o Paulu pretvorena u Muzej iseljeništva.

Treća klasa – stvarnost putovanja

Reklame za putovanja na daleke destinacije nalazile su se u svim novinama još od početka 20. stoljeća. U reklamama je sve izgledalo odlično, ali u posao se ubacilo mnoštvo prevaranata koji su uzimali novce, a onda bi nestali. Iseljenici su putovali u trećoj klasi koja nije ispunjavala očekivanja iz reklama. Bilo je dosta nereda, pa samim tim i pritužbi. (Bezić Filipović, Branka, Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama, Naklada Bošković, Split, 2021., str. 18) 

Ivan Lupis Vukić putovao je s ocem brodom do New Yorka 1891. godine, kada je zapisao: Sjećam se još lađe. Zvala se Columbia. Onda se iseljenike prevozilo kao stoku. Na parobrodu dospjesmo u neku 'grupu' od 16 putnika negdje na dnu broda. Svaka grupa je imala svoj sud u koji je išla uzimati hranu u kuhinju. I sama je morala prati sud i tanjure. U 'grupi' je bilo najviše poljskih ili ruskih židova, neukih i prljavih. Nosači hrane su se izmjenjivali, ali jer otac i ja primijetismo da židovi nikad ne peru sud, morali smo mi trajno nositi hranu iz kuhinje, da bi bili sigurni da je čista. A kad je učinila oluja te većini putnika – jevreja naškodilo more, sav prostor u brodu za iseljenike bio je pravi pakao od bljuvanja i smrada. Danas putnici treće klase putuju kao prava gospoda u prispodobi kako su u ono doba putovali iseljenici. (Lupisova autobiografija (vl. M. Pilković))

Lupis je tijekom putovanja bilježio svoje dojmove, a već iduće godine uputio je članak u Obzor i zadarski Narodni list o tragediji koja je 1892. godine zadesila donji tok Mississippija. Tijekom velike oluje tom se prilikom utopilo oko dvije tisuće ljudi, među kojima i 150 dalmatinskih ribara te članova njihovih obitelji. Ovaj je događaj zabilježen kao prva novinska vijest poslana s američkog kontinenta, čime je Lupis stekao status prvog dopisnika iz Amerike. U njegovim bilješkama, nastalima tijekom putovanja s ocem iz New Yorka za New Orleans, pronašla sam jednu rečenicu iz koje je vidljivo da je za odlazak u nepoznati svijet bilo potrebno hrabrosti, osobito u sredinu u kojoj se govorio drukčiji jezik i u kojoj su živjeli ljudi različiti od onih na koje je bio naviknut. Lupis je zapisao:

Većina mornara i poslužnika na parobrodu bili su crnci. Do tada nisam uopće znao da u Americi ima crnaca i čudno mi se činilo videći ih svuda oko sebe i za raznim radnjama. Znao sam još iz pričanja da crnci jedu bijele ljude…

I drugi su putnici opisivali svoja putovanja, pa imamo i svjedočanstvo Splićanina Vicka Jurjevića objavljeno u zadarskom Narodnom listu, 30. 6. 1908. godine:

Kad smo stigli u Hamburg, zatvorilo nas je u jednu konobu i nije nas puštalo vanka; pitalo nam je svakome po 3 krune za spizu. Kad je bilo sutradan u 11 sati, onda nas je odvelo na nesretni parobrod 'Pretoria', s kojim smo partili put Amerike. Bilo nas je na brodu 1200 ženskih, a preko 2000 muških. Zbili su nas ka brave. Agenat ljuto nas je prevario. On je nama govorio, ako platimo po 132 forinta svaki, da ćemo doći u 14 dana, a ako smo ustrpljivi stati 18 dana, da će nas voziti cinije. Mi smo svi jednim glasom odgovorili da ne žalimo potrošiti više, ali da želimo doći prije. Onda je agenat primio od nas novce – prokleti mu bili! – i varao nas da ćemo imati dobru hranu. Ako nam ne bude sve u redu – kako nam on kaže – obećao nam je agenat, da će nam povratiti novce natrag, ali to je bilo samo usmeno, a u pismeno nam nije dao ništa, pa hajde ga ti traži. Evo ću pak sada kazati kakova nam je bila hrana. Ujutro smo imali kavu, gorku kao pelin. U podne su nam davali zupu, sve crvi po njoj i komadići konjskog mesa, a za šalšu kumpira neočišćenih. Kruha i vina ništa. Nama se je gadilo, pa smo bacili onu smrdljivu hranu u more. Za večeru su nam davali ribe, što se zove renga, slane, Bože sačuvaj, kakova je bila. Izvadili je iz karatila, pa onako neočišćenu stavili pred nas kao da smo kunci. Po ribi lizu crvi… sreća da bi nam za večeru dali malo kruha. Ne samo vina, ali ni vode nije bilo, već ako si u kantini htio kupit četvrt litre bire za 40 feniki. (Bezić Filipović, Branka: Splićani vanka Splita, Split, 2005., str 15)

Putovanje od Genove do Buenos Airesa, prema priči Mihe Moljaša iz Dola kraj Dubrovnika, izgledalo je ovako: Spavali smo u prostorijama s 20 – 30 kreveta, jedan poviše drugog, a dijelila nas je drvena ograda od boravka ostalih putnika. Jeli smo u istoj prostoriji na dugom stolu bez stolnjaka. Svaki je putnik imao ispred sebe jedan limeni tanjur i čašu. Prve smo dane jeli kruh koji je bio pečen u Genovi, a zatim bismo dobili tvrde 'kolače' što se nisu mogli rukama lomiti. Ujutro bismo dobili vruću razvođenu kavu. Konobari bi donosili na stol hranu za sve, a mi bismo se sami posluživali. Ručak se najčešće sastojao od juhe i konjskog mesa s prilogom krumpira. Vina i čaja nije bilo. Od pića je bilo samo vode. Umivali smo se hladnom vodom na jednom mjestu svi skupa. Za vrijeme putovanja, koje je trajalo dvadesetak dana, spavali smo u odijelu i nije bilo mogućnosti za pranje rublja, a niti se moglo presvlačiti čisto rublje.

Koliko su, i jesu li se uopće mijenjali uvjeti putovanja, vidi se iz dnevnika koji je tijekom 43 dana pisao Vicko Tomić na putu iz Visa u čileanski Iquique 1925. godine, brodom Venezuela talijanske kompanije Navigazione Generale Italiana:

Nama je bilo za jesti tri puta na dan, ujutro, u podne i navečer. Ujutro ti za 7 sati zvoni zvono, a ti ako si na noge popiješ kafu, a ako nisi, nemaš ništa. Zato se je moralo rano dizati za poć na kafu. Ja sam dosta puta ostao bez ništa jer bi bio zaspao. Na stolu je uz kafu bio jedan komad kruha, ali sasvim mali komad.

Za 11 sati ti opet zvoni zvono za objed. Tu imamo svaki svoju sjedalicu i peškir (ručnik). On je za tebe tu uvijek. Za objed smo imali dva komada kruha. Drugo jelo je bilo sama voda, tako da smo gladni sjeli za stol i nismo se nikad najeli, osim kad je bilo slabo vrijeme i kad drugi nisu mogli jesti, onda je bilo dosta za nas.

Talijani jedu paštu šutu na luk (valjda tjestenina aglio, olio i peperoncino) i to nema nikakve slasti, a bilo je svaki drugi dan za objed.

Za večerat je bilo u 4 sata popodne. Opet bi imali dva komada kruha. U svih pet komada koje smo dobili nije bilo pola kila kruha za cijeli dan.

Za četiri osobe je bilo za jesti i piti što bi jednome bilo taman. Vina je bilo tri kvarta od litre (tri četvrt litre) na četiri osobe. 

Spavanje na brodu je bilo u dvi sobe. Jedna je imala 120 kreveta, a druga 40. Ja sam spavao u onu gdje je bilo 120 kreveta. To je soba u samoj provi od broda i na jednoj ponistrici (prozorčiću) pa nije bilo vruče za spavat. Kreveti su jedan gori, a jedan doli. Svaku osam dana su davali čiste lancune (plahte).

Iseljenici su se koristili novinama kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo. Tako je 1924. godine u splitskom listu Novo doba izašla cijela prepiska pod naslovom O tužbama iseljenika za Australiju, koji su pisali o lošim uslugama tvrtke Banac i Rusko. Tvrtka se branila time da je njihova zadaća bila samo davanje obavijesti oko ispunjavanja zakonskih uvjeta za putovanje. Naime, tražilo se uz putovnicu i potvrdu o zdravstvenom stanju i nekažnjavanju. (Novo doba, Split, 3. 6. 1924., broj 129, str. 3.)

Putnici su bili nezadovoljni jer se jednom nisu mogli ukrcati na engleski brod budući da nije bilo mjesta, pa im je ponuđen prijevoz brodom Ville de Strasbourg francuskoga parobrodarskog društva Messageries Maritimes. Cijena iz Barija koštala je 30 funti u camerone, gdje je bilo bezbroj kreveta, a 37 funti u kabinama trećeg razreda gdje su bila samo 4 ili 6 kreveta. (Bezić Filipović Branka, Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama, Naklada Bošković, Split, 2021., str. 22)

Iseljavanje je zahvaćalo čitavu zemlju, no Dalmacija je u tom procesu znatno prednjačila. Stanovnici primorskih krajeva bili su otvoreni prema moru, vješti u plovidbi i ribarstvu, a stečeno su znanje znali primijeniti i prilagoditi na drugim stranama svijeta, često na mnogo zahtjevnijim i surovijim morima. Neki su među njima s lakoćom pronalazili nove plovne putove te poučavali druge kako se nositi s izazovima mora. Bilo je među njima pomoraca, ribara, brodograditelja te časnika u mornaricama drugih država. Ne smije se zanemariti ni činjenica da su naši ljudi, premda često nepismeni, bili i izumitelji na području ribarstva, promišljajući načine kako olakšati posao sebi i drugima.

U ovom se članku bavim prvim valom iseljavanja u prekomorske zemlje. Pritom valja istaknuti da bi u širem kontekstu trebalo posvetiti znatan prostor i iseljenicima u europskim zemljama, kao i stanovnicima drugih jadranskih područja u kojima žive Hrvati. Ponajprije se to odnosi na bogatu pomorsku tradiciju Boke kotorske, koja je do Prvoga svjetskog rata bila sastavnim dijelom Dalmacije. Trebalo bi spomenuti i moliške Hrvate koji su, kako sami kažu, „s one bane mora“ stigli u Italiju prije otprilike pet stoljeća, a dio se njih u Vastu bavio pomorstvom. Prema dokumentima iz 16. stoljeća, koji se čuvaju u arhivima pokrajine Abruzzo, razvidna je trgovačka razmjena između dviju obala, ali i činjenica da su Hrvati svoje prekomorske susjede poučili sušenju ribe (mola) i soljenju srdela. Uz to možemo pridodati i umijeće izrade kobasica te sušenja pečenica, vještine koje na talijanskoj obali u to vrijeme nisu bile poznate.

U Veneciji s razlogom postoji Riva dei Schiavoni, naziv koji se odnosi na Hrvate. Viški ribari, a potom i hvarski, korčulanski te pelješki, lovili su u akvatoriju Lampeduse, talijanskog otoka koji je bliži tuniskoj nego sicilijanskoj obali. No sve su to teme nekih drugih priča. Stoga se u ovom uvodu zadržavam na prekomorskim zemljama koje su godinama u središtu mojih proučavanja, jer s obzirom na udaljenost tih destinacija, valja zabilježiti viđeno kako bi se od zaborava sačuvalo svjedočanstvo o vremenu i duhu koji je ljude poticao na velike, često rizične i neizvjesne korake i životne promjene.