Iseljavanje kao nužnost (II. dio)

Tko odlazi i zašto

U razdoblju od 1899. do 1920. godine iz Dalmacije je iselilo oko 40.000 ljudi, ponesenih pričama o zaradi (Bezić Filipović, Branka: Splićani vanka Splita, Split, 2005.). Ona je bila moguća, ali ne i jednostavna. 

Uspijevali su, kao i u svemu, samo najdomišljatiji. Iseljavali su ponajprije muškarci u dobi od 18 do 30 godina, ali nije bila rijetkost da među njima budu i dječaci od 13 ili 14 godina. Najprije se radilo kako bi se preživjelo i isplatio put, a potom i kako bi se pomoglo obitelji u starom kraju. Na iseljenicima je u velikoj mjeri počivalo dalmatinsko gospodarstvo, što je isprva izgledalo korisno, no, prema riječima povjesničara Ljubomira Antića, koristi su bile privremene, a štete dalekosežne (Bezić Filipović, Branka: Hvarski ribari i brodograditelji u novome svijetu, Stari Grad, 2019., str. 7).

Otprilike 30 posto iseljenika vraćalo se kući; tek manji dio s imetkom, a većina s malo ili nimalo novca. Žene su se rjeđe vraćale i najčešće su bile neobrazovane. Mladići su odlazili i kako bi izbjegli vojnu službu koja je trajala pet godina, pa su u slučaju povratka bili izloženi teškim kaznama jer su smatrani bjeguncima. Tu je situaciju djelomično ublažio Juraj Biankini, koji je u kolovozu 1897. godine u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču zatražio kraljevsko pomilovanje za iseljenike povodom 50 godina vladavine cara Franje Josipa.

Iseljavalo se najprije s otoka i sela, a potom i iz gradova. Tršćanski Lloyd 1905. godine piše o prvim većim odlascima iz Splita, tada grada s oko 19.000 stanovnika, podijeljenog na Grad, Lučac i Veli Varoš.

Do sad davao je Split vrlo neznatan broj iseljenika. Ove godine iselilo se iz Splita u deset posljednjih mjeseci preko 50 Splićana, najviše u sjevernu Ameriku. Izdano je u Splitu 440 putnica i matrikula kod mjesnog kotarskog poglavarstva u prošloj godini 1904. Dočim je ove godine do konca t. mj. izdano već 700 putnica (Tršćanski Lloyd, Trst, 4. 11. 1905., br.141., str 2200).

Na Vratima Amerike: Ellis Island

Prije dolaska u New York svi su brodovi pristajali na otok Ellis, gdje se doseljenike skidalo do gola zbog mogućih nametnika i upisivalo u knjige. U razdoblju od 32 godine koliko se vodila evidencija, odnosno od 1892. do 1924., u knjige je upisano preko 600 Splićana. Istina je da tu ima dosta netočnih podataka, jer ih je gotovo polovica bila iz splitske okolice, pa prema mom istraživanju istinita brojka iznosi 346. Ako uzmemo u obzir veličinu tadašnjega grada, to i nije ni tako malo.

Knjige su na otoku Ellis bile pisane ručno. Dok su oni iz okolice izjavljivali da su iz Splita, sami su Splićani tada na razne načine izražavali svoje mjesto rođenja i nacionalnu pripadnost. S obzirom na to da je u vrijeme, kada se evidencija počela voditi, Dalmacijom u ime Austrije vladala Italija, Split je u većini slučajeva napisan na talijanskom jeziku kao Spalato Austria, zatim Spatato, Lpalato, Spoloto, što su razlike nastale pogrešnim čitanjem rukopisa. Jedan dio putnika izjasnio se da su iz Splita ili iz Spljeta. Neki su se držali svojih kvartova, pa su izjavili da su iz Velog Varoša ili s Lučca, pa je na primjer pisalo Veli Varoš S. H. S. ili Lučac Austria (Split je tada bio podijeljen u tri predgrađa: Grad, Lučac i Veli Varoš). Split je najčešće zapisan kao grad u Austriji, rijetko u Mađarskoj, a poslije u SHS i Jugoslaviji.

Prema onome što je vidljivo iz arhiva otoka Ellisa, u tom je razdoblju bez premice godina 1907. kada je najviše Splićana ušlo u Sjedinjene Američke Države. Većina doseljenika bila je rođena 1880-ih, iselila se iz Splita u dobi između 20 i 30 godina, a trećina od njih bile su žene.

Novine i vijesti iz svijeta

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća migracije su bile uobičajene u cijeloj Europi, a vijesti su se s obzirom na skromne mogućnosti prenosile prilično dobro. Unatoč tomu što je većina stanovništva bila nepismena, novine su imale značajnu ulogu u informiranju stanovništva. U Splitu je 1891. godine počeo izlaziti Pučki list koji se bavio težačkim temama. 

Već nakon dvije godine imao je brojne pretplatnike u svijetu, od čega 300 na Novom Zelandu. Iseljenici su pisali pisma uredniku Jurju Kapiću, postavljali su mu pitanja velikim dijelom hoće li biti ukinuta Vinska klauzula, a on je ta pisma objavljivao gotovo u svakom broju. Komunikacija je išla i u obratnom smjeru, pa je Kapić objavljivao i pitanja Dalmatinaca iseljenicima. 

Ona su se najvećim dijelom odnosila na informacije vezane za one koji se godinama nisu javljali kući, gdje su se brinuli jesu li uopće živi. Tako su 1897. pitali je li tko negdje vidio Vicka Šubašića iz Primoštena koji je otišao u svijet pred 27 godina i nikada se nije javio. Ivo Tolić iz Vrgorca bio je u Kaledoniji i za njega nisu čuli godinu i pol dana, dok za Šimu Ratkovića iz Arbanasa nisu čuli 21 godinu. Kapić je 1902. godine tiskao upite o njima svojim pretplatnicima u svijetu.

"Uvijek se kaži Hrvatom": savjeti iseljenicima

Iste godine Ivan Lupis Vukić, koji je živio u Sjevernoj i Južnoj Americi, te na kraju u Splitu i koga možemo smatrati našim prvim dopisnikom iz Amerike, objavio je članak pod naslovom Našim iseljenicima na uputu (Pučki list, Split, 1902., br. 24, str. 195.)  u kojemu piše:

Odkad nas je zarazila prokleta klauzula, naš puk iz Dalmacije stao se seliti sve u većem broju u daleki sviet, da tamo zaradi komad kruha, što mu ga se kod kuće nemilosrdno iz ustiju diže. Nemilosrdno velju, jer kad se kod kuće od nas ište porez i krv, tu nam se mora dat i način življenja. Najviša je nepravica kad nam se življenje oduzimlje. Nego nije siromahu čovjeku do jadikovanja, i kako se vidi, uzaludnih tužba. Njemu se hoće kruha, hoće mu se življenja, a kad toga kod kuće nema, on ide u sviet.

Odkad je ingleška vlada zatvorila ulaz našima u Novu Zelandu, navrnuo sviet najviše u Sjevernu Ameriku. Mnogo ih, neimajući dovoljno novaca za dalji put, zgrće se u Nju-Jork. Tim se čini jedna velika pogrieška, jer pošto je Nju-Jork glavno iskrcalište doseljenika, hiljade se tu zaustavljaju, što čini radnju oskudnom, jer ima uviek više radnika nego radnje. Siromah doseljenik dakle tu zlo stoji. Neću reći onima koji u Nju – Jorku imaju svojbine il dobra prijatelja, al tko tamo ide, a neima nikoga svoga bolje mu je poći dalje.

Lupis zatim daje dva, po njegovu mišljenju, bitna savjeta:

1. Kad se iskrcaješ u Nju – Jorku pitaju te i koje si narodnosti. Ti uvijek odgovori: Ja sam Hrvat (Croat). Na taj način znati će se koliko je hrvatskog naroda u Ameriku preko godine došlo i neće se, neznajuć nam pravo ime, vrstati nas među Austrijance, Magjare, Slovince i t.d. Nezaboravi, nadalje, da i u Americi kano i u domovini, uviek se ponosiš svojim milim hrvatskim imenom i svakomu se kažeš da si Hrvat. Amerikanci vole one ljude, koji časte tudje, a sa svojim se imenom ponose i diče. Poturicu i u Turskoj mrze. Pak zašto da mi slavimo i pronosimo tugje, kad možemo svoje ime?

2. U zadnjem sam ‘Pučkom listu’ kazao da naša braća u Sjevernoj Americi imaju priko 200 podpornih društava ili zadruga, a sva ova društva sjedinjena su u jednu veliku zadrugu ili maticu, koja se zove: Narodna Hrvatska Zajednica. Svrha ovih društava jest da podpomažu braću članove u bolesti i u nesreći, a po smrti njihove žene, djecu i obitili. Na primijer kad se jedan član ili brat razboli, ima badava liječnika i ljekarije, a dok je bolan, uviek ga braća dolaze pohoditi, ako umre primi njegova obitelj od Hrvatske zajednice 800 dolara, ili u našem novcu 4000 kruna. Suviše bude kršćanski pokopan i po braći do groba dopraćen.

Dakle, čuj me narode! Ja sam bio u svietu, pa znam kako je. Ako možeš živjeti bud' li kako kod kuće, ne traži nad pogačom kolača. Ako li te pak nevolja tiska, te moraš u sviet, svud mi se kaži čisto i bez straha Hrvatom i upisuj se u Hrvatska društva i u Hrvatsku Narodnu Zajednicu.

U Pučkom listu komentiralo se o iskustvima drugih iseljeničkih naroda i pitalo se i urednika za savjet, otići nekamo ili ne. Zanimljivo je što je on uvijek odgovarao, ali bi se i ogradio jer, poput Lupisa, vidljivo nije želio poticati iseljavanje.