Iseljavanje kao trajna povijesna konstanta: razlozi odlaska i prve velike seobe

Tuđa zemlja ima svoje,

ne poznaje jade tvoje;

tuđa ljubav ljubi svoga. 

(Dopis M. Bobanca iz Novog Zelanda Pučkom listu, Split, 1904., br. 15)

Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja. Procjenjuje se da je od sedamdesetih godina 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata iz nje iselilo oko 14 posto stanovništva. U idućim su razdobljima iseljenički tijekovi ponešto malaksali, no ako se izuzme gastarbajterstvo iz sredine šezdesetih godina 20. stoljeća, oni su, s obzirom na broj stanovnika Hrvatske, uvijek su bili intenzivni. S vremenom su se mijenjali ponajprije pravci kretanja, kao i regionalna, dobna, spolna i profesionalna struktura iseljenika.(Branka Bezić Filipović: Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar, recenzija dr. sc. Ljube Antića, Split, 2011., str. 7)

Često mi je postavljano pitanje o broju Hrvata u iseljeništvu, na što sam odgovarala da je nezahvalno približno govoriti o nečemu tako ozbiljnom. Evidenciju odlazaka teško je voditi, premda su i stara Jugoslavija, kako smo zvali državu između dvaju svjetskih ratova, kao i ona poratna, raspolagale određenim podatcima.

U Slobodnoj Dalmaciji (Split 3. VI. 1959. g.) 1959. godine objavljen je članak u kojemu je Ivan Lupis Vukić (rođen je u Vignju 1876., a gdje je i umro 1967. godine. Kao mlad, otišao je s ocem u New Orleans, učio je jezik i na kraju je postao urednik Croatian Heralda, novine koje su izlazile u Chicagu. Zatim je u Splitu vodio Bureau za izvještavanje iseljenika da bi, između dvaju ratova, nekoliko godina boravio u Buenos Airesu na poziv brodovlasnika Mihe Mihanovića) pisao o broju iseljenika. Prema podatcima državne iseljeničke službe koje je naveo, broj hrvatskih iseljenika kretao se oko 1.600.000, od čega oko 930.000 u Sjevernoj Americi. Svaki peti Hrvat bio je iseljenik, ponajviše s Brača, Hvara, Korčule, Šolte i Makarskoga primorja.

Dalmacija je do Prvoga svjetskog rata bila zabačeni dio Austro-Ugarske Monarhije, pretežno okrenut poljoprivredi. Zbog karaktera zemljišta uzgajali su se ponajprije ječam, kukuruz i pšenica, ali u nedostatnim količinama. Najvažniji proizvodi bili su maslina i loza, uz prilično razvijeno stočarstvo, osobito uzgoj ovaca i koza. Prometna povezanost s kopnom bila je slaba, industrija se jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja bilo je malo. Takva gospodarska struktura odredila je i strukturu naselja: gradovi su bili malobrojni, pa je tako 1848. godine najveći bio Split s 10.700 stanovnika, dok je seosko i otočko stanovništvo bilo znatno brojnije.

Austrija je političkom odlukom, postignutom s Italijom snizila visinu carina, čime je omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala snažan udarac dalmatinskom gospodarstvu. Takozvana Vinska klauzula bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon nje uslijedile su bolesti vinove loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo nikada više nije u potpunosti oporavilo.

Uz sve to, nije bilo moguće ići ukorak s novim tehnološkim dostignućima: plovilo se na jedra u doba parobroda. Rijetki su se prilagodili novim uvjetima, poput obitelji Kozulić iz Malog Lošinja, mjesta u kojemu je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće bilo čak 154 jedrenjaka, od kojih je 41, zahvaljujući veličini, mogao ploviti izvan Jadrana. Između 1855. i 1870. lošinjski su jedrenjaci imali nedostižan primat u Austriji jer je na njima plovilo oko 1.400 kapetana i mornara. Nakon toga lošinjska se trgovačka flota počela smanjivati zbog sve jače konkurencije parobrodarstva: 1889. godine imali su dva parobroda i 49 jedrenjaka, uoči Prvoga svjetskog rata 20 parobroda i tri jedrenjaka, a Drugi svjetski rat dočekali su sa samo dva parobroda.

Iznimka je bila upravo obitelj Kozulić, koja je 1857. godine započela obiteljski posao kada je Antonio Fortunato Kozulić (1816. – 1884.) izgradio brik Fides, prvi od četiriju obiteljskih jedrenjaka.

Njegovi sinovi Fausto (1845. – 1908.), Callisto (1847. – 1918.) i Alberto (1849. – 1927.), shvativši da jedrenjaci odlaze u povijest, poslovanje su preselili u Trst, udružili se s rođacima iz Venecije i kupili parobrod Ellena Cosulich. Već sljedeće godine raspolagali su s tri željezna broda, a do 1900. godine imali su ih petnaest.

Njihovo parobrodarsko društvo nosilo je naziv Fratelli Cosulich. Nakon uvođenja redovite linije za Sjevernu Ameriku 1902. godine društvo su preoblikovali u Austro–Americanu (Unione Austriaca di Navigazione).

Na čelu društva bio je Callistov sin Oscar (1880. – 1926.), dok su Alberto i Fausto 1907. godine otvorili brodogradilište u Monfalconeu. Između dvaju ratova u tom su se brodogradilištu popravljali hidroavioni, a njihovi brodovi Oceania i Neptunia bili su najbrži parobrodi koji su plovili u Južnu Ameriku. Do kraja Drugoga svjetskog rata cijela se obitelj iselila iz Hrvatske. Tvrtka i danas postoji u Italiji te posluje u pomorskom i zračnom prometu (Portal hrvatske tehničke baštine: Leksikografski zavod Miroslav Krleža 2018.), reklamirajući se motom: Bilo da se radi o moru, kopnu ili zraku, vjerujete onomu tko sve to poznaje.

Kozulići su primjer obitelji koja se prilagodila novim prilikama, no s mnogima to nije bio slučaj. Tijekom 18. i 19. stoljeća u Janjini na Pelješcu živjela je pomorsko-trgovačka i brodovlasnička obitelj Bjelovučić. Dala je tridesetak kapetana koji su pod hrvatskom zastavom plovili Sredozemljem. Nikola Veliki, Stjepan i Nikola Mali osnovali su 1835. godine brodarsko društvo Rođaci Bjelovučić, sa sjedištem u Janjini i flotom od 27 jedrenjaka izgrađenih u brodogradilištima Hrvatskoga primorja. Brodovi su nosili imena poput Sklad, Danica, Vila, Ljubirod i Zvonimir, jasno iskazujući pripadnost narodnom preporodu.

Sin Nikole Malog, Stjepan Bjelovučić (1847. – 1901.), bio je narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru i načelnik Janjine, koji je 1890. godine dao izgraditi pristanište u luci Drače. Brodarsko društvo moralo se ugasiti 1895. godine jer nije moglo konkurirati parobrodima. Prodali su posljednji jedrenjak Mati Ane, a u brodarstvu su ostali samo kao dioničari parobrodarskih društava.

Pomorski kapetan Miho Bjelovučić otplovio je 1885. godine u Callao, luku Lime u Peruu, gdje se oženio Adrienne Cavalier Le Bihan, kćeri francuskoga konzula. Nakon njegove smrti, sin Ivan školovao se u Francuskoj, zajedno s prijateljem Rolandom Garrosom, a 1911. godine pozvan je u Peru da utemelji peruansko zrakoplovstvo i prvi preleti peruanski teritorij. Tako su se i Bjelovučići, poput Kozulića, iz brodarstva vinuli — u zrak.

U vrtlogu novih okolnosti stanovništvo se počelo stihijski iseljavati na sve strane svijeta.

Nastavlja se..