Pod tuđim nebom, s istim srcem: hrvatska vatrogasna društva u iseljeništvu

Susret u Supetru – povod za prisjećanje

Nedavno su u Supetar došli u posjet vatrogasci iz Iquiquea iz Čilea, kao delegacija grada prijatelja. Stoga nije na odmet malo se prisjetiti vatrogasnih društava u iseljeništvu i njihove važnosti.

Zrcalo domovine u dalekom svijetu

Sve što se događalo u domovini uvijek se na neki način preslikavalo u iseljeništvu od početaka iseljavanja pa do današnjih dana. U drugoj polovici 19. stoljeća iseljeni Hrvati započeli su osnivati brojna društva i organizacije. To su bila potporna, sportska, politička, kulturna i vatrogasna društva. U njihovim statutima bilo je zabranjeno bavljenje politikom, ali su, unatoč zabrani, bila izrazito politizirana. Njihovo se političko bavljenje svodilo na kritiku Austro-Ugarske i na pomoć svom narodu. Političko opredjeljenje često su izražavali tako da su neke ugledne političare imenovali svojim počasnim članovima (Ljubomir Antić, Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914., Stvarnost, Zagreb, 1991., str. 49.).

Na području Južne Amerike najstarija hrvatska vatrogasna društva osnovana su u Čileu, i to u gradovima Iquiqueu, Antofagasti i Punta Arenasu. Kasnije je osnovano i jedno vatrogasno društvo u Oruru u Boliviji.

Iquique – rađanje jedne tradicije

Ako izuzmemo Društvo slavljanskog dobročinstva iz 1871. godine u peruanskom Callau, tadašnjoj luci, a danas dijelu grada Lime, vatrogasno društvo u Iquiqueu je najstarije hrvatsko vatrogasno društvo u Južnoj Americi i u svijetu, koje djeluje u kontinuitetu već 152 godine. 

Zastava kao predmet neslaganja

Sedamdesetih godina 19. stoljeća razne nacionalnosti u Iquiqueu započele su osnivati svoja društva. Talijani i Dalmatinci su se na sastanku upriličenom 3. siječnja 1874. godine dogovorili da će osnovati zajedničko vatrogasno društvo. Formirali su radno povjerenstvo u kojem su dvojica članova bili Juan Devescovi i Jeronimo Baturich, a 14. siječnja bila je sazvana Generalna skupština. I jedni i drugi složili su se da se društvo nazove Ausonia, ali je nastao problem oko zastave. Dalmatinci nisu htjeli talijansku zastavu, a Talijani nisu htjeli austrijsku. Talijani nisu htjeli popustiti pa su se Dalmatinci povukli. Međutim nisu odustali od ideje osnivanja vatrogasnog društva pa su se udružili s Peruancima i tako je nastala Guardia y Propiedad No 5. Budući da su se u Čileu dodavali brojevi po redu osnivanja, ovo je značilo da su u gradu već postojala četiri vatrogasna društva. Dan osnutka bio je 24. lipnja 1874. godine, a prvi predsjednik bio je Irac Carlos Gallagher.

Hrabrost u vatri i vihoru rata

Društvo je postalo znamenito po hrabrosti svojih članova u gradu gdje su požari bili učestala pojava. Nije to bilo samo zato što je vatra bila jedini izvor energije, već i zato što je Iquique smješten uz more u pustinjskom, sušnom dijelu Čilea, a kuće su bile drvene. Kako su najvećim dijelom članovi društva bili Peruanci, svi su mahom postali volonteri u ratu na Pacifiku 1879. godine. Bio je to oružani sukob između Čilea s jedne strane te Perua i Bolivije s druge, vođen od 1879. do 1884. godine zbog nadzora nad bogatim nalazištima salitre u pustinji Atacama. U vatrogasnom društvu su ostali aktivni oni članovi koji su bili hrvatskog podrijetla, pa nisu sudjelovali u ratu.

Predsjednik Gallagher je zbog toga odlučio društvo reorganizirati pa ga je 1880. godine preimenovano u Compania de Bomberos Austro – Hungara Salvadora No 5. U desetljećima koja su slijedila gasitelji Salvadore No 5 istaknuli su se u brojnim situacijama kada su spašavali imovinu i živote svojih sugrađana, ali su posebnu žrtvu podnijeli spašavajući živote prilikom požara u školi Santa Maria.

Ime kao svjedočanstvo identiteta

Društvo je mijenjalo identitet, a budući da su s vremenom gotovo svi članovi bili Dalmatinci, upućeno je pismo zamolbe Vatrogasnom zapovjedništvu za ponovnom promjenom imena. Tako se od 1910. godine društvo zvalo Compania Slava de Bomberos Dalmacia No 5. Predsjednik društva bio je Juan Vodnizza, kapetan Antonio Kraljevic, tajnik Nikola Gjik, a poručnici su bili Jorge Krstulovic, Prosper Babarovic i Miguel Stari (Vjera Zlatar Montan, Los Croatas, el salitre y Tarapaca, Iquique, 2001.).

Sljedeća promjena imena vatrogasnog društva došla je nakon osamdeset dvije godine uspostavom samostalnosti Republike Hrvatske. Društvo se od 24. lipnja 1992. godine zove Compania Croata de Bomberos Dalmacia No 5. Danas je to moderno, profesionalno društvo koje se ponosi svojom poviješću i gasiteljima koji su, unatoč tome što više nisu volonteri, jednako predani istom cilju. Zanimljivo je napomenuti da je društvo smješteno u ulici Tadeo Haenke, tik uz Hrvatski park u kojem je, osim hrvatskog grba, postavljena i skulptura inspirirana djelom Ivana Meštrovića "Povijest Hrvata".

Antofagasta – zahvalnost gradu koji nas je primio

Južnije od Iquiquea, a opet u pustinjskom okružju, smješten je grad Antofagasta. Krajem 19. stoljeća i stanovnike tog grada mučili su jednaki problemi. Drvene kuće nisu mogli osigurati od požara pa se i tu pokazala potreba osnivanja vatrogasnog društva.

Bomba Dalmacia – dug zahvalnosti

Petar Tončić i Marko Šore inicirali su 16. prosinca 1892. godine osnivanje trećeg takvog društva u gradu pod nazivom Bomba Dalmacia. U svom osnivačkom aktu izrazili su zahvalnost gostoprimstvu grada Antofagaste kojem su se željeli na ovaj način odužiti. Društvo je u početku imalo pedeset pet članova i plaćala se članarina. Uz predsjednika Tončića i kapetana Šoru, u upravi su još bili: Jakov Franičević (tajnik), Ivan Ivanović (blagajnik), Luka Hoze, Andrija Kosulić, Stjepan Šimunić, Ante Zanksić, Mihovil Vodnica, Eduardo de Tor, Petar Dalmatin i Luis Smith.

Trag dobrotvora

Društvo je velikodušno novčano podupirao poznati iseljenik Pasko Baburizza, rodom s Koločepa. Zbog toga je 1918. godine preimenovano u Compania Yugoslava de Bomberos No 3, Bomba Pascual Baburizza. Danas društvo nosi ime Bomba Hrvatska, Pascual Baburizza jer je većina gasitelja hrvatskog podrijetla. Danas to profesionalna postrojba, ali se još uvijek oslanjaju i na dobrovoljce. Među gasiteljima ima hrvatskih prezimena poput Nikolić, Leontić, Eterović, Kašić, Zlatar, Franulić, Jakšić itd.

Punta Arenas – vatrogasci na kraju svijeta

Nakon osnivanja društava na sjeveru, i Hrvati na, tisućama kilometara udaljenom, jugu Čilea osnovali su svoje vatrogasno društvo u Punta Arenasu. Mjesto se početkom 20. stoljeća počelo urbanizirati, a grupica naših ljudi, mahom s otoka Brača, došla je na ideju o osnivanju vatrogasnog društva.

Osnivačka večer

Odmah nakon Nove godine 1902. u salonu Austrijskog pripomoćnog društva sastali su se: Mihovil Kačić, Andrija Juričić, Lovre Miloš, Bartolome Poduje, Paško Šimatović, Petar Marinović, Lovre Ljubetić, Srećko Kordić, Mate Trebotić, Ivan Gligo, Marko Pivčević, Jozo Kovačević, Luka Bošković, Tadija Bonačić, Šime Cvitanić i Nikola Rendić. Te večeri postavili su temelje društva koje je službeno osnovano 6. siječnja 1902. godine. Poput svih ostalih društava, a zbog toga što su u Čile došli kao austrijski građani, Hrvati su svoje vatrogasno društvo nazvali Compania Austriaca de Bomberos, a bilo je četvrto društvo u gradu.

Put prema vlastitom imenu

Nakon kratkog vremena društvo je promijenilo ime, najvećim dijelom zbog upornosti mlađih članova. S obzirom na to da su članovi društva bili samo Hrvati, većinom iz Dalmacije, prirodno je bilo da društvo ne bude imenovano kao austrijsko. Zato se preimenovalo prvo u 4. Compania de Bomberos Croata-Eslava, a nedugo zatim u Compania Eslava de Bomberos voluntarios ili Slavljansko dobrovoljno vatrogasno društvo.

Društvo je ponovo promijenilo ime 1920. godine. Prema novom statutu se zvalo Bomba Dalmacia i to se ime zadržalo sve do 1945. godine. Političke promjene u domovini nakon Drugog svjetskog rata donijele su i novo ime Bomba Yugoslava.

Na kraju je društvo dobilo ime Bomba Croata 6. siječnja 1994. godine. Za razliku od društva u Antofagasti, u Punta Arenasu jedva se može naći koji gasitelj s hrvatskim prezimenom. Međutim, tradicija se sačuvala i uzrečice ‘’Bog i Hrvati“ i ‘’Pomoz Bog“ još su u upotrebi. Također postoji i himna Bomba Croata koju je napisao Jose Perich Slater (originalno Zlatar), a u čijim se stihovima govori o ponosnom hrvatskom imenu i jadranskom moru ljubavi i soli (Branka Bezić Filipović, Jedan za sve, svi za jednoga, Split, 2013., str. 105).