Glas Hrvatske

11:12 / 21.11.2026.

Autor:

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (68. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (68. dio)
Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (68. dio)
Foto: Franjević / /

Sad sam opet tu. Trenutno u iskrenom veselju. Odradili smo druženje u okviru maturalne večeri u Bjelovaru. Bila mi je zbilja čast sudjelovati jer, u biti, nisam s tim dragim ljudima završil i maturiral u isto vrijeme ali sam pohađal s njima treći razred u ondašnjoj matematičko-informatičkoj školi. Ispada valjda, da sam im svejedno dovoljno drag. Za feštanje. Iskrene razgovore. Šeranje i izmjenu pozitivnih vibri. Samo jedan od nas je došao oslanjajući se na štaku. Jedan drugi, slično drag, samo s jednim zubom. Sjećate se Alan Forda? I broja jedan? 

Veliko iznenađenje i za mene osobno highlite druženja je bila činjenica da mi je jedna vrla razredna kolegica pokazala fotku slike koju sam naslikal daleke 1981. i poklonil joj. A na sve to već zdavnja zaboravil. Njezine kćerke su mislile da je ista slika vrijedna dobiti okvir i da se objesi na skoro pa "centralnom mjestu" u kući. 


Odradili smo i postavljanje Stope sv. Martina pred crkvom koja nosi ime istog sveca. Kao i selo nam. Skupilo se oko sto ljudskih duša. S njima i gradonačelnica grada Čazme, ravnateljica centra za kulturu i gradskog muzeja te predsjedavajuća i dopredsjedavajuća udruge sv. Martin - Hrvatska, dio KUD-a „Sloga“ Gornji Miklouš i voditelj župe nam. Svatko od prisutnih s kim sam pričao, tvrdio je da mu je s nama 8. studenog bilo lijepo i ugodno.


Bili smo na prezentaciji najnovije knjige fra Šimuna Š. Ćorića. Četvero nas iz Martinca. Knjiga nosi naslov „Mlado sunce i zmijski porodi“. Dijaloški roman o vlastima i nasiljima. Supač druženje s frendom Šitom u dvorani samostana hercegovačkih Franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. Ne sjećam se više koje smo se godine po prvi put upoznali u Švicarskoj no sjećam se da imam negdje fotku s tog susreta. Na fotki ja s lijeve a gospar Ibrica Jusić s desne strane Šimuna Šite. Isti gospar je i sad bio s nama. Ah da, skoro zaboravih spomenuti, Šitu i mene veže i činjenica da sam dobio priliku ilustrirati njegovu knjigu „Nepoznate basne“ koja je bila publicirana 2023. u izdavačkoj kući „Alfa“. Jedan od dragih trenutaka te večeri je bio onaj u kojem sam upoznao kolegicu „po peru“ Glasa Hrvatske, poštovanu Rajić.   

A onda… onda u dnevniku „Liechtensteiner Vaterland od 17. lipnja 1996. Karin Jenny je izvještavala:


„Proljeće knjiga u parku i u prostorijama Stein-Egerte (u lihtenštajnskom Schaanu). Riječima se ne bi moglo dati ljepše okruženje. Prošlog vikenda su se sastali pisci kako bi predstavili svoja tumačenja teme „biti stran“. U subotu su među njima bili: Rita Fehr, Vlado Franjević, Regina Marxer, Pio Schurti, Brigitte Hasler i Mathias Ospelt.

Trivijalne stvari traže posudu. Vlado Franjević, Hrvat koji ovdje živi tri godine, a u njemačkom govornom području ukupno šest godina, okušao se u proznom tekstu. 'Istraživanje vidljivog i nevidljivog.' Svakako je samouvjereno kada se Franjević okuša u njemu stranom jeziku, njemačkom. Ono što se nenamjerno pojavljuje je ‚grbavo‘.

Jezik je jedno. Sadržaj je nešto drugo. On prenosi banalne, gotovo adolescentne stvari… iskustvo s putovanja i koristi mačo jezik. Ne pomaže ni očajnički pokušaj da se tekst ukoriči u kategoriju 'nonsens'.


Da. Sjećam se toga kao da se danas dogodilo. Jedan od najpoznatijih autora Kneževine, Matthias Ospelt, je bio voditelj programa i pozvao je i mene da sudjelujem u programu „biti stran“. Nisam siguran ali mi se još i danas čini, da me se htjelo uvuči u spiku da se rasplačem i da jadikujem i da opravdavam jedne a možda napadam druge „Jugose“… Vjerujem, rat im je bio zanimljiv. Meni ne. Ja sam „zastranio“ i „bio stran“ drugačije a jer se nije provjeravalo prije nastupa što ću čitati, izabrao sam rado tekst kojeg sam djelomično objavio u prijašnjim nastavcima ove kolumne a koji ima uistinu dosta seksističko-rokenrolskih pasaža. Tekst je gramatički peglala roditeljica moje djece čiji je materinji jezik dakako i te kak njemački. Ne znam odakle sam skupio onoliko hrabrosti da se ogoličim na onakav način… pred oko 100 ljudi u publici. Bivša supruga koja je sjedila u drugom redu mi je poslije rekla nešto kao: 


„Wow. Nisam te prepoznala na osnovu kontroliranja situacije. Zašto nisi takav doma?“ 


A i nije bilo baš jednostavno odgovoriti na prvo postavljeno pitanje poslije teksta kojeg sam pročitao. Čovjek u crnom, u prvom redu gdje se obično smješta sva „porota“ mi je možda htio odmah i čim prije „razvezati opanke“ pa nek se popikavljem i nek pljusnem. Morti z nosom u blato… Pitao je nešto kao: 


„Gospodine Franjeviću, smatrate li uistinu da su smisao života seks i pivo?“ 

Ne sjećam se točnog odgovora ali navodno je isti imao smisla. Kao i sve drugo kaj sam poslije „trtljal“. Barem je tako tvrdio ondašnji moj korektor br.1: moje djece roditeljica! 


Naravno, u publici je bilo i onih koji su me (kao) branili… u biti, znam, branili su sebe, tj. njihovu ustanovu. To je isto u redu. 


Istina je čini mi se da me M.O. nikad poslije nije pozivao na literarna događanja koja je organizirao. Istina je i to da sam ja bio prvi kojeg je veleposlanstvo Republike Austrije u Luksemburgu pozvalo zastupati poetsku scenu Kneževine Lihtenštajn 2020. Prva smjernica za odabir autora je bila navodno lista potencijalnih pjesnika za onaj međunarodni festival koju su Austrijanci u Luksemburgu dobili od lihtenštajnskog ministarstva kulture a dodatna smjernica su bile informacije o meni, pronađene u internetu. 

I u Luksemburgu sam dakako moju poeziju čitao dvojezično… na hrvatskom i njemačkom. Imam svjedoka - moju naj Zagorku Rajku! 

Da. Vrlo, vrlo cjenjeni mi i uvaženi Ospelt je zastupao Lihtenštajn na istom festivalu 2023. Vjerojatno puno kvalitetnije nego sam to činio ja. Ali…


I tak mi je jenput palo na pamet da ih s’e tužim… 


Na sam dan kad sam napunil trideset i tri godine, profesor dr. Mario Andreotti, autor mnogih stručnjih knjiga na temu literature, suvremene njemačke poezije i kritike iste, mi je poslao razglednicu. Na njoj je pisalo:


„Poštovani gospodine Franjeviću, vratio sam se iz Austrije i pišem Vam u žurbi jer sutra moram krenuti na konferenciju o književnim studijama. Karin Jennyin sud je oštar, ali nažalost djelomično opravdan: Ukratko, tekst sadrži, čisto lingvistički, previše sintaktičkih pogrešaka, posebno u pogledu vremenskog sustava. Iz književne perspektive, također je nedovoljno funkcionaliziran: ono što bi cijela stvar u konačnici trebala biti - besmislica - ostaje nejasno do samog kraja. I najvažnije: Opis putovanja još ne predstavlja književni tekst. Tekstu nedostaje simbolička kondenzacija, tj. razvoj sekundarne razine značenja. U tom kontekstu, pročitajte uvodno poglavlje moje knjige 'Tradicionalna i moderna drama', posebno poglavlje 1.3: Književni tekst kao sustav značenja (vidi prilog). Međutim, Vaš pokušaj uključivanja elemenata montaže u Vaše izvješće prilično je uspješan. Kritičar je to trebao istaknuti, da budemo pošteni. Što se tiče principa montaže: vidi spomenutu knjigu.“ Stranice 232 i dalje. To je moj prvi dojam o vašem tekstu. No, nemojte dopustiti da vas to obeshrabri i naučite koristiti književne figure. Vaše će se pisanje postupno poboljšavati. Najtopliji pozdravi vama i vašoj supruzi. M.A.“


Eto… još jedan dokaz da sam stalno (kao) provociral hodanje po rubu - ne znajući ništa pametnije - a kak bih testiral i jačal vlastitu izdržljivost, kontrolu i možebitnu probojnost.  


kolumna 68a

kolumna 68a

Foto: Franjević / /

A sad sam opet tu. Otvorenje izložbe „Minimaksimalije - Najnoviji (su)odnosi“ pred dva dana u Kulturnom centru Čazme je proteklo u miru, spokoju, dobrom druženju s više ili manje poznatim mi, a svakako vrlo simpatičnim, ljudima. S dobrim frendovima, kolegama, susjedima… Pod strogim ‚očima‘ čak dvije HRT kamere! Toga još, od samog početka djelovanja centra pa do sada, nije bilo. Opet se pravim važan? Ne! Ja to jesam. To zna i moj vrli frend, prof.dr. Arafat Al-Naim koji je samo na osnovu fotografija i video snimaka, koje je dobio prije otvaranja izložbe, i dobro me osobno poznavajući - iz Dubaja - pisao slijedeće: 


„Čestitke na izložbi MINIMAKSIMALIJE – Najnoviji (su)odnosi u Čazmi! Divno je vidjeti tako srdačan susret prijatelja, uspomena i umjetničke energije, okupljenih oko izloženih radova i arhivske građe. Način na koji ovaj postav povezuje osobnu povijest, arhive tiskovina i publikacija te vizualno eksperimentiranje u različitim medijima čini ga smislenom proslavom kako samih umjetničkih djela, tako i odnosa koji stoje iza njih. Želim vam živahno otvorenje i puno uspjeha u daljnjim izložbenim projektima! 


Hm, da… samo rijetki imaju talente kao ja zbližavati ljude i svjetove. To su mi u kolijevci, na mjestu gdje sam rođen i gdje danas živim, pospremili ispod jastučića punjenog slamom. Žuljao me onaj jastučić. To nikome nisam dosad priznao. 


Sad sam tu gdje se samo dan poslije otvorenja izložbe, u noći oko 20.30 sati, furam na hitnu u Bjelovar. Zbog jednog pupka. Mojeg. Zacrvenilo se i zatoplilo oko rupe. U rupi crna točka. U točci, svemir nemira! Iz bolnice javljam najdražoj mi Zagorki, između ostalog ovo: 


„Bili su vickasti. Smijali smo se. Izgubili su nekakvu iglu pa smo se svi počeli pitati da l je možda ostala z druge strane pupka mi. Navodno nije…“


„Roštala je s pincetama tak da me raskrvarila…“


„Ha, bilo ih je četvero iznad mojeg Buddha-trbuha… jedni su svjetlili z baterijom, ova je čeprkala… onda je mladi čovjek rekel, daj meni, ja sam vadil krpelja z pupka mojeg strica… nije mu išlo kak se nadal. I tak… bilo je zanimljivo. Dobar materijal za idući nastavak kolumne kojeg moram poslati još noćas.“


(Nastavit će se…)


Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!