Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (65. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje mi se ponekad izmaknu takve minimaksimalne blesavoće i mini-nezgode da se na kraju i sam moram njima smijati. Npr… nalijem ulje za motorku u rezervoar za benzin. Već me jako sram al moram i opet zvati tog jednog te istog frenda koji mi popravlja sve već „živo“ od mehanike.

Težak sam slučaj. Iako on meni to još ne priznaje. I obično kaže kad sam u sličnim nezgodancijama: 

„Sve je to za žive ljude.“ 

Nazovem ga, on mi kaže:

„Možeš doć sad odmah ako hoćeš.“

Stavim motornu pilu u prikolicu motokultivatora, vozim se uzbrdo skoro pa brzinom lagane strijele nebeske. Sve do DVD doma. Tamo mi motokultivator krepa. Baš kad možda nije trebalo (jer zbog možebitnog prepričavanja priče o ovoj mojoj bedastoći) pojavi se drugi jedan frend, također vrli znalac kaj se tiče mehanizacija razno-raznih strojeva. Odmah vidi, puši se nekaj oko auspuha. Zapalilo se suho lišće oraha. Motokultivator je bio parkiran ispod stabla oraha koji niti ove godine nije baš rodil kak je znal i trebal rodit. Maknemo lišće, pokušam stroj pokrenut. Skužimo, nema goriva. Blam. 

Frend se smije i kaže:

„Eto inspiracije za novu pjesmu. Vidio sam ono što je objavljeno na fejsari > Može, može može, oprosti mi Bože.“ 

(Čitati molim prošle nastavke kolumne!)

Trčim brzo kol’ko mogu natrag doma. Po karnistar s benzinom. Odvezem se konačno bez problema k frendu koji je bez problema - rješio problem. Dok ga je on rješaval, ja sam za stolom ispod brajdi ispijal rakijetnu. Zajedno s njegovom ženom. S kojom sam se smijal uglavnom mojoj bedastoći.

Nekoliko dana poslije, sretnem čovjeka pred dućanom u G.Mikloušu. Opet me, po deseti valjda put pita koje sam godište. Kad mu po deseti put odgovorim, po isto toliki put kaže:

„Eeee da, ti si još mlad, a ja već sedamdeset i šest godina.“ 

A onda me obično uvijek pita da li idem doma i ako da, da li ga hoću povesti gore do crkve. Ovaj put je, odmah kad je sjeo u auto rekao:

„Bože, Bože, šta će bit od moje kože? Vragu opanci.“ 

A onda je, 1994. godine, dr. Wieslaw Piechocki, rođeni Poljak - a Austrijanac - poliglot i hodajuća enciklopedija, otac tri kćerke pametnjakovićke, na otvaranju izložbe u Vaduzu (čitati molim prijašnji nastavak) o meni i mojem ondašnjem stvaranju nazočnoj publici rekao slijedeće:

„Što se dakle može reći o radu gospodina Franjevića? Njegova djela možete vidjeti sami, njegova 'djeca', da tako kažem. Moj bi cilj bio reći nešto osobno o njegovoj umjetnosti, kratko i sažeto. Slike gospodina Franjevića posjeduju nevjerojatan šarm jer se temelje na lunarnoj, mjesečinom obasjanoj viziji. To se posebno odnosi na djela nastala prije nekoliko godina. U njima se osjeća potraga za sigurnošću (ako mi dopustite ovu psihoanalitičku interpretaciju), za izgubljenim djetinjstvom gdje je sve bilo lijepo, mirno, nekomplicirano, a prije svega uredno i sigurno. Ali onda je jednog dana došao lopov (kao što i sam naslov jedne slike sugerira), ili bolje rečeno, jedne noći, i opljačkao ovaj idilični svijet svih njegovih atributa blaženog spokoja. Tko ili što je taj lopov? Vjerujem da je umjetnik proživio vrlo teška vremena, s mnogim dramatičnim trenucima, razočaranjima i sumnjama, i zato njegov lopov ima toliko imena. Njegovo selo više ne leži tako lijepo u krugu, s izgubljenom prirodom s kojom bi se čovjek mogao poistovjetiti, s voljenim članovima obitelji i prije svega, s njegovim rodnim mjestom, početkom našeg putovanja ovdje i sada. Kuća je središnji motiv u njegovim ranim djelima, oko koje se sve vrti: vizija modernog čovjeka, koji mora proći kroz mnoge različite faze, razdoblja previranja i emigracije da bi konačno postigao privid stabilnosti. Tu stabilnost još nije postigao. I ponosan je na to. Sam kaže: "Ako sam nešto pronašao, definitivan stil, onda sam gotov." Dakle, strah od savršenstva, od posljednje riječi, koja bi mogla značiti samo kraj njegovog kreativnog potencijala. Stoga nastavlja istraživati ​​sebe u raznim tehnikama, ne samo u slikarstvu, ne samo u kiparstvu, već i u poeziji. U potonjem izrazu ponavlja se motiv ptica i bake. Baka predstavlja duboku povezanost sa zemljom, s prirodom, sa seoskom magijom koja mu je pokazala da su pravi ljudi samo oni koji odrastaju u simbiozi s prirodom. Znamo koliko je danas teško, usred brzih automobila, sporog odumiranja šuma, užurbanog tempa i sitnih ambicija, postići taj cilj. Spomenute ptice nisu samo klasičan motiv slobode, već i... ali poslušajte njegovu kratku pjesmu:

Ptica se okačila o strop neba kao luster 

raširila je krila 

i vršcima dodirnula dva velika oceana 

ponor ocean 

i ocean apstrakcija.

Ili kad Franjević u drugoj vrlo kratkoj pjesmi kaže:

Ptičja perca su molitvenik neba.

U tom sažetom, kratkom poetskom minimalizmu bez naslova, osjećamo da on, kao pjesnik, razumije kako se ispravno kretati unutar svog mikrosvijeta.

U njegovim slikama nalazimo također spomenuti mikrosvijet, bajkovit, pomalo poput Joana Miróa, ali vrlo osoban u svojoj kompoziciji: okviri unutar okvira, kutije unutar kutija, u kojima otkrivamo iznenađujuću dubinu. Crpi inspiraciju iz hrvatske tradicije, njezinog slikarstva vitraja, ali istovremeno otkriti njegova tajanstvena aura. U njegovim novijim djelima vidimo više apstrakcije, intenzivirane motive putovanja, ponovno kretanja, ali dinamika je zapravo u opadanju, prema izgubljenom raju, kako bi ga definirao engleski klasični pjesnik John Milton. Slika "Seljanka" formalno prikazuje mnogo minimalizma, spojenog s novim eksperimentima - metalnim pločama koje graniče s kolažem. U "Jedrilici" melankolija i čežnja miješaju se s daškom optimizma. Umjetnik je diskretan. Njegova drama je umjetnički obavijena tišinom. Ne želi vikati bezglavo u prazninu, iako je nešto posudio od Edvarda Muncha. U slici „Autoportret“ nalazimo njegov protest, njegov manifest – umjetnika između dva pola, između svemira i zemlje, sasvim sam sa svojom usahlom pupčanom vrpcom. Kad je prije 15 godina počeo slikati, vjerojatno nije ni slutio da će pronaći svoj novi dom ispod Alpa, da će ovdje moći u potpunosti razviti svoje umjetničke talente i da će sada moći ostvariti stotine svojih skica. Njegove skulpture su također prilično zanimljive, i shvaćam ih kao vrlo kontrastne – postoje tri (samo tri – što znači početni pokušaji izražavanja nečega izvan dvije dimenzije) nepokretna mobila. Crno-bijeli su, nedovršeni i dovršeni, apstraktni i figurativni, perfekcionistički i prljavi (mislim na gotovo prljavu, namjerno žućkastu boju koju je ostavio nakon miješanja crne i bijele). Mobili bi zapravo trebali biti obješeni, ali trenutno su na stalku. Sada su vani, ali pustite mašti na volju i zamislite ove objekte u predvorju. Još jednom, poziv našim osjetilima i percepcijama. Hvala vam, gospodine Franjeviću…“

Ne žalim se ali, pomalo je gorak osjećaj saznanje da me ovog tipa hodajuća enciklopedija, poliglot, čovjek koji valjda niti sam više ne zna koliko jezika priča, svjetski putnik, poznavatelj svjetske likovne i muzičke povijesti i književnosti, autor nekoliko knjiga i mnogih novinskih priloga na raznim jezicima u raznim zemljama razumije na gore opisani način a da me rodna gruda ne „šljivi“ niti za pekmez od nutrine koštica šljiva bistrica. :)  

Slika „Jedrilica“ koju je spomenuo Piechocki bi se trebala nalaziti u privatnoj zbirci jednog Hrvata s prezimenom Bošnjak u Bolu na Braču! Isti Bošnjak ima u istoj kolekciji i sliku koju mu je kod nas onda u Lihtenštajnu naslikal Franjo Matešin iz Bojane. Franjo mu je sliku (za svaki slučaj) prodal. Ja poklonil. I sad, tko je tu krava muška dobro ne podojena? :) 

A sad sam opet tu. Tu gdje sam nema dugo telefoniral s jednim mladim čovjekom. Isti se za sad dobro nosi s onom jednom jako opakom bolesti koja je strefila (na žalost) i njegovu suprugu. Kaže mi: 

 „Puna ih je bolnica! Nemreš bilivit koliko je mladih žena pogođeno kancerom.“ 

Ne znam točno zakaj sam se pritom - i neka mi se oprosti jer sam se - sjetil, onog jednog globalnog, navodno socio-političkog projekta iz 2021./2022. 

Izgleda da u selu imamo konačno kamen NE-smutnje! O kamenu smutnje čitati molim u jednom od prijašnjih nastavaka ove priče… NE-smutnjeković je trenutno „parkiran“ ispred crkve. Nosit će na svojoj „grbači“, tako je predviđeno, Stopu sv. Martina. Boje srebra. 

Treći dan nakon objave ovog nastavka, u subotu 10. listopada, će biti aktiviran drugi dio Camino rute BBŽ-e. Početak tog dijela puta je naša crkva. Sveta Misa je predviđena za 7.30 sati a nešto poslije 8.30 sati bi hodočasnici trebali posjetiti moj umjetnički projekt „Outdoor art polygon - Groblje prošlih i propalih projekata“ i - upravo osposobljeni - mini izložbeni umjetnički prostor. 

Ne. Nije nam dosadno. 

(Nastavit će se…)