Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (66. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje sam u vlastitom dvorištu, tj. u skromnom izložbenom prostoru i Vanjskom umjetničkom paviljonu bio počašćen dolaskom grupe Camino hodočasnika (pročitati molim zadnji nastavak ove priče). Ugođaj je bio, s moje percepcije sagledavanja stvari, uistinu dobar. U grupi je bilo nekoliko istinski zainteresiranih ljudi za kreativnost/umjetnost čiji sam autor. 

Poslije odgovornima u organizaciji Camino Hrvatska - BBŽ koji su našli interesantnim da u njihov projekt uključe i dio svemira kojim (skoro pa) gospodarim, zahvaljujem prijateljskoj podršci martinčanskoj obitelji Božice i Zdravka Tonković koji su sponzorirali malo više od stotinu flašica zdravog, biološkog meda i tri vrste pekmeza a koje su hodočasnici vrlo rado uzeli za okrepu. Ili samo za sjećanje. Pored toga, veliko hvala vrlom frendu Martinu Živici iz Čazme koji je na vlastitu inicijativu i u rekordnom vremenu omogućio da nam izložene slike na platnima, Rajkina i moja djela, u izložbenom prostoru, budu osvjetljene. 

Uistinu mi je bilo zanimljivo vidjeti da su auti kojima su hodočasnici stigli bili ukrašeni, pored bjelovarskih, tablicama Križevaca, Zagreba, Siska, Varaždina,… a bilo je navodno i ljudi s otoka Krka! To je za ovo naše malo mjesto uistinu vrlo zanimljiva činjenica. 

Sad sam točno tu gdje se opet počela peći rakija. Boli glava… 

Tu gdje svrate nakon svih, mladi, vrlo ugodni Švicarci koji se, kako izgleda, s nama imaju sve više rad. Hvale našu spontnost, mjesto mira, tj. ne-stres-zonu. I neke od sloboda koje mi još imamo, a kod njih više nisu moguće. 

A onda… onda u Švicarskoj… u novinama Appenzeller Zeitung, izdanje od 3. rujna 1994. pod naslovom „Galerie Windegg: wild, bunt“ je Brigitta Rieser izvještavala o mojoj izložbi ovim riječima:

„On (Franjević) slika uljem i akrilom, a njegovi motivi gotovo uvijek potječu iz njegove domovine: kuće, konji, seljanke. Pojedinačne kuće pojavljuju se iznova i iznova, čak i kada nemaju nikakve izravne veze sa samom slikom, na primjer, lebdeće ili kao dizajn na haljini svirača harmonike. Bolje slika u Švicarskoj nego kod kuće, kaže umjetnik, zbog nostalgije od koje pati. Njegova djela su rijetko tužna; uglavnom, njihova divljina i živost izražavaju mnogo temperamenta i životne radosti. Nisu ni jasno apstraktni ni jasno reprezentativni, već uvijek bogati simbolikom.“

22. listopada 1994. je Eugen von Arb pak u novinama Glarner Nachrichten pod naslovom „Vlado Franjević izlaže slike ulja i akrila“ izvještavao ovako:

„'Kuća - Drvo - Svjetlo', 'Vrata - Prozor - Kuća' ili 'Pejzaž u ključanici' naslovi su koji sažeto opisuju tematiku slika trenutno izloženih u Galeriji Impuls u Netstalu. Vrata, prozori, drveće i, iznova i iznova kuće razigrano su kombinirani na platnu akrilnim i uljanim bojama. Umjetnik Vlado Franjević namjerno zanemaruje principe proporcija i perspektive ili ih barem nagovještava, samo da bi ih odmah napustio u idućem motivu. Motivi poput 'Svjetionika i kućice', koji se veselo kreću u središtu slike uz gitaru, često su okruženi šarenom olujom svjetlećih tapkanja i ekspresivnih poteza kistom. Slikar već mjesecima putuje po istočnoj Švicarskoj s ovom serijom slika, očito impresionirajući gledatelje svojom dosljednošću, iako je nedavno počeo istraživati ​​i apstraktniji stil, koji je također u nekoliko primjeraka predstavljen na ovoj izložbi. Činjenica da Franjević opetovano koristi vrlo specifične motive daje na razmišljanje svakome tko prođe izložbom.“

Reto Gellijus o recitalu mojih stihova od strane dr. Wieslawa Piechockog i mene osobno, a s muzičkim intermezzima Daniela Gschwenda na e-gitari, u bivšem kinu „Frohsinn“, u promotivnom listu udruge Contrapunkt od 6. studenog 1994. je izvještavao:  

 

„Već pri ulasku u kino, oči i uši bile su nagrađene za dolazak. Treperava svjetlost svijeća i umirujući zvukovi iz Danielovog pojačala uskladili su publiku i izvođače s pjesmama koje su dolazile. Iz Vladinih usta mogli su se čuti novi zvukovi, koncepti i slovne formacije, koji su već prenosili naznaku raspoloženja hrvatskih pjesama. Budući da ni ja ne govorim hrvatski, iskoristio sam priliku da me ponese glazba pjesama. Kako se sadržaj pjesama ne bi izgubio, dr. Wieslaw Piechocki je s velikom osjetljivošću preveo hrvatske pjesme na njemački. Uvijek je nastojao u njemački jezik ugraditi raspoloženja hrvatskih riječi i njihove konotacije. Vladine pjesme karakteriziraju mnoge apstraktne, intelektualne slike. Meni su se njegove pjesme činile jednako ekspresionističkima kao i njegove slike. Između pjesama, Daniel je osigurao potrebne međuprostore. Kako bi zaokružio neočekivani završetak... Daniel je ‚razdrmao‘ slušatelje pomalo neobičnim, ali prikladnim solom.“ 

O mojoj, čini se, prvoj izložbi u izložbenom prostoru Haus Stein Egerta u lihtenštajnskom Schaanu, u dnevnom listu „Liechtensteiner Vaterland“ u izdanju 29. kolovoza 1995. pod naslovom „Fasciniran bojom“ je izvještavano ovim rječima:

„Zahvaljujući jarkim bojama, Franjevićeve slike imaju ugodno optimističnu auru. U njima postoji nešto eterično. Ponekad djeluju djetinjasto i nesputano, gotovo bajkovito. Grafički elementi i korištenje špatule daju slikama stabilnost i strukturu. Umjetnikov izbor komplementarnih boja - crvene, zelene, ljubičaste i žute - je upečatljiv. Vlado Franjević opire se jasnom tumačenju svojih slika, iako površno nudi naslove kako bi pomogao u razumijevanju. Priče, međutim, u konačnici mora izmisliti gledatelj. Čini se da je intrinzična vrijednost boje od najveće važnosti za Vladu Franjevića.“

A sad sam opet tu. Tu gdje ima dana u kojima bih i ja najrađe pobjegao iz vlastite kože. Kao jučer, 20. studenog recimo. Teške drame. Kad već više nema teških boja. Dakle, ne može se reči da nije lako i ovdje na brzinu skliznuti iz ne-stres-zone u jamu unutarnjeg jada. A propos, mislim si sad, a iz čije bih kože inače mogao pobjeći nego vlastite!? Ne valjda iz susjedove, prijateljeve ili ženine kože. Svašta.

Suseljani su imali sastanak u vatrogasnom domu. Isti se, kako sam čuo, nije završio svađom. To je skoro pa novum. To je dobro. Nisam bio prisutan sastanku. Da l je to dobro il loše, ne zna se.

Kod frenda Franje, u galeriji Matešin u Bojani, nisam ove godine sudjelovao na likovnoj koloniji HVIDRA-e BBŽ. Iskrsli su naglo drugi prioriteti. 

Počeo sam oslikavati tri nova platna. Tri „kaputa sv. Martina“! Možda ih stignem doslikati do kraja i izložiti već na izložbi u Kulturnom centru Čazme. Otvaranje izložbe: 19. studeni. 

Lanac motorne pile je opet tup a trebalo bi izrezati još onih pola metra kubičnog drva. Koga ću ono sad opet morat gnjavit za pomoć u brušenju lanca? 

Jučer sam ubrao zadnju lubenicu ove godine. Žao mi je što sam ju zaboravio uzeti prije iz vrta. Mislim da je jadna nekoliko noći za redom cvokotala „zubima“ zbog hladnoće. Kao da niti lubenice nisu više kaj su nekad bile…      

(Nastavit će se…)