Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (67. dio)

Sad sam opet tu. Tu odakle sam nema dugo sa zebnjom pratio putovanje mojeg sina iz portugalskog Lisabona do lihtenštajnskog Vaduza. Nakon što je „promašio“ let zrakoplovom za Zagreb. Putovao je dva duga dana. Autobusom. Presjedao iz jedne u drugu kotrljajuću mašinu u francuskom Lyonu i talijanskom Milanu. Najzanimljiviji detalj s putovanja o kojem mi je pisao bio je onaj da je na švicarskom graničnom prijelazu shvatio da je čovjek koji sjedi do njega Hrvat. Vidio je putovnicu. Jer dotični nije pričao njemački, engleski il poljski kojima mi sin vlada, sin je koristio vrlo skromno znanje hrvatskog a kako bi izmjenio po koju rečenicu s onim putnikom iz Hercegovine, tj. sezonskim radnikom u Švicarskoj. 

Na sam dan objave ovog nastavka družit ću se s vrlim ljudima u Bjelovaru. Mnoge, osim možda petero il šestero njih, nisam vidio u živo sve od divljih dana moje mladosti kad sam zalutao u ondašnju matematičko-informatičku školu u Bjelovaru. Iako nisam s njima maturirao (nakon „izgubljene“ školske godine preselio sam se u Zagreb) pozvan sam sad na maturalno druženje. Ta me činjenica komplimentira. 

Sutra, 8. studenog, instalirat ćemo Stopu sv. Martina pred istoimenom crkvom u selu nam. Nakon tog čina naše malo skromno mjesto će biti vidljivo na međunarodnoj mreži istoimenih crkava u nekoliko evropskih zemalja. Nije pre-važno znati, ali, istina je… ja sam u stvari bio taj koji je iniciral to što će se sutra finalizirati. O tome sam dobio ideju kad sam još stanovao u Lihtenštajnu. I vrijedan kakav već jesam, usudio sam se pisati vodećim ljudima udruge sv. Martin Hrvatska nešto kao: „Drage i dragi moji, pa kakva vam je to mreža sv. Martina u koju nije umrežena istoimena crkva u Martincu kraj Čazme…“ Sve ostalo s tim u vezi, bit će, i jest već, povijest.        

A onda… onda u Švicarskoj. Imao sam jednog jako dobrog frenda. Švicarca. Likovnog i literarnog kritičara, akademskog kipara i publicistu. Već određeno vrijeme nažalost pokojnog Al’Leua. Al’ je 5. svibnja 1996., o mojoj poeziji pisao slijedeće:

"U napetosti između jezične preciznosti i formalnog rizika, Vlado Franjević razvija impresivne tekstove u kojima se suvremeno iskustvo i književna tradicija sažimaju u fascinantne metafore..."

a 28. kolovoza 1996. o mojim ondašnjim likovnim radovima je mislio:

„Arhaična simbolika i procesno orijentirana intuicija kombiniraju se kako bi stvorili fascinantan vizualni svijet u slikama Vlade Franjevića, balansiran između figuracije i apstrakcije. Vlado Franjević oblikuje drevna kulturna znanja i aktualne događaje na način da njegove slike uvijek razvijaju visok stupanj tematske i umjetničke dualnosti…“

Zanimljivo je kako smo se upoznali. (I) posthumno vrlo poštovani Leu i ja. Za mnoge stvari sam bio brutalni realist, „rezervist“, skeptik i trtaroš. Ali imao sam ponekad eksplozivne naboje hrabrosti koje sam morao oslobađati. Kako me ne bi „ubilo iznutra“. Tako i onda kad sam, s uistinu vrlo skromnim znanjem njemačkog, odlučio polaziti tečaj za literaturu i kritiku kod Maria Andreottija, univerzitetski profesor u St. Gallenu i autor mnogih stručnih knjiga o suvremenoj njemačkoj poeziji. U tom tamo okviru je bio i dragi Al’ kao predavač. Način na koji sam se predstavio i ono od moje lirike koju sam na tečaju čitao, te činjenica da sam možda prije svega ipak likovnjak, se Al’u činilo vrlo zanimljivim. Od onda pa sve do njegove smrti smo bili povezani, tj. sve to dugo vrijeme me je podupirao i promovirao. I kao likovnog i kao literarnog stvaratelja. (O tome ćete detaljnije čitati nadam se u nekom od idućih nastavaka).

Hm, da… Htio sam u stvari kronološkim redom ubacivati u priču navode iz različitih novina koje su izvještavale o mojim javnim izvandomovinskim aktivnostima. Primjetih, malo sam skrenuo… skoro pa se pogubio u dubokom moru mnogih informacija. 

Probat ću to ovdje koliko je moguće korigirati.  

U 63. nastavku ovog štiva koje vam se navodno sve više sviđa sam navodio tekstove iz lihtenštajnskog i švicarskog tiska koji su izvještavali o mojoj izložbi 1993. godine u galeriji restorana „Taucher“ u Buchsu. Preko rijeke Rajne lihtenštajnskog Schaan-a. Nalazim zanimljivim, kao dodatak već spomenutom, navesti i tekst objavljen u lihtenštajnskom dnevnom listu „Liechtensteiner Vaterland“ od 1. listopada 1993. Pod naslovom „Apolitičan, ali ipak ne“ moglo se između ostalog čitati slijedeće: 

Rođen 1963. u Martincu kraj Čazme u Hrvatskoj, politika je za Vladu Franjevića od uvijek stvarnost. Ipak, Franjević ju ispoljava u svojoj umjetnosti svjesno skroz nježno. Za njega umjetnost ima i druge jednako važne teme osim aktualne politike u domovini. Obitelj mu je važna, posebno žena u obitelji. U svojoj slici "Kariatiden" to je prikazao u obliku rimskog stupa sa ženama. Međutim, na vrhu stupa, umjesto uobičajenog ženskog lica, nalazi se kuća. Žene su u kući jako važne, tako Franjević, a to i ne zvuči nimalo apolitično u odnosu na trenutnu političku situaciju. To puno više aludira na politički stav kozmopolitskog Franjevića. Prije devet godina Franjević je uspješno završio Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao pismoslikar, pomoćni restaurator, a također i u keramičkom ateljeu. Prvu izložbu imao je prije osam godina u glavnom mjestu rodne općine. Ali njegovo najveće iskustvo bilo je ono što se dogodilo prije godinu dana na izložbi Europ Art u Ženevi, gdje je izlagalo 200 galerija iz cijelog svijeta a gdje je on predstavljen s dvije slike. Ove godine izlaže i u St. Gallenu, a već je imao izložbu u lihtenštajnskom Gamprinu. Njegove slike su razigrano istraživanje oblika i boja, igra živim bojama, posebno crvenim i zelenim tonovima, te razigrane forme koje se često čine naivne. Međutim, Franjević nipošto nije naivan... puno više, on je osjetljiv umjetnik koji uživa u skladanju i eksperimentiranju s bojama i oblicima, a također voli filozofirati o svojim slikama. Ne razmišlja koji stil odabrati; to jednostavno dolazi iz njega. Kada ga pitaju o slici, pokazuje na drvo koje raste i u kojima rastu skupine kuća zajedno sa stablom. Misli da je to drvo života i prepušta gledatelja njegovim vlastitim mislima. Suptilnim, promišljenim koracima potiče gledatelja na razmišljanje bez da bude pretjerano izravan. Nježni veo s nekoliko jakih bijelih „repova“… preko pretežno plavog i apstraktnog u slici „Vrata ratno siroće“. To je jedina slika na izložbi koja zapravo prikazuje aktualna politička pitanja. Iznad sveg Franjevićevog rada, lebdi tračak nade i samopouzdanja. Njegove slike su šarene i živahne te imaju sposobnost prenijeti njegove misli gledatelju.“

Pojavio sam se tamo u ono - ovdje jako tužno vrijeme! I baš zato sam, znam, onda tamo, ne samo novinarima i informativnim medijima, bio dodatno - ili prije svega - zanimljiv. A tek onda moje kakve takve likovne i literarne kakvoće. Imao sam dojam da me žele uplesti u spiku jada, bjede, krvi, rastrganog mesa u domovini mi. Nisam se dao. Mislim da je to bilo pametno. 

A sad sam opet tu. Tu gdje se mještani rijetko, no ponekad baš kad je najvažnije, trznu, probude i žive zajedništvo kakvo bi smjelo trajati možda zauvijek. U idealnim stvarnostima. Radna akcija uređenja okoliša crkve nam i centralnog seoskog mjesta - raskršće ispred DVD doma i tamošnjeg spomenika palim borcima i ostalim žrtvama iz sela u II. svj. ratu.

U pomoć nam je stigao čak i bračni par iz sela Grabovnica. On, rođeni Martinčan. Imenom njegovog najmlađeg brata je označena jedna ulica u Dugom selu. Jedina žrtva iz našeg malog mjesta u Domovinskom ratu.  

Nakon dobro odrađenog posla u vrijeme kojem se počelo čak i pjevušiti: „Kad se male ruke slože…“ bili smo pozvani svi skupa na domjenak kod cijenjene obitelji Božice i Zdravka Tonković. Isti su donirali poslije i napravili mali most kraj crkve. 

Bio sam opet u istočnom dijelu Zagreba. Niti tamo nisam mogao naći metalne trokutiće koje trebam kao podršku za vješanje slika na skorašnjoj mi izložbi u Čazmi. Ne znam kaj je s tim u vezi. Svi oni dućani jeftinoće imaju svega i svačega, između ostalog i slikarska platna i boje vrlo upitne kakvoće, i kistove… samo ne kvačice za vješanje tih istih platna. 

Ukrasili smo grob majke mi i njezinih roditelja s pet malih grmova cvijeća, bijelim kamenčićima i svijećama. Na groblju se u ovo vrijeme uvijek zgrozim koliko smo opet uništili i zagadili prirodu plastičnim buketima. Kad bi se svo to plastično smeće koje se samo u jednoj godini dana proizvede i skupi za praznik svih Svetih stavili na jednu hrpu, kad bi na osnovu toga čovjek mogao konačno shvatiti na koji sve i kakav način sebe i ostali život na Zemlji uništava, i kad bi… ma dobro, nema sad to veze. S’e je (navodno) vrag zel! 

Šalim se.      

Jučer smo imali sastanak na kojem je prisustvovalo malo manje od polovice mještana sela. Pritom nas je komplimentirala svojim dolaskom gradonačelnica grada Čazme. Ovo je bilo prvi put uopće da je na jednom sastanku u selu bio čelnik (ovaj puta bila čelnica) grada, odnosno općine Čazma.

Ne šalim se.

(Nastavit će se…)