Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (60. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje je konačno pala malo jača kiša. Ista nas nije posebno rashladila. Samo nam donekle zalila vrt. To pak sad mršti čelo mojoj naj-Zagorki… Zbog trenutno prirodnog stanja stvari kad plamenjača rado napada paradajze. Ne može se svima ugoditi a svi smo molili da kiši. 

Soba koja će nam služiti kao izložbeni prostor je izgrađena. Deku smo zalijali tekućim betonom. Ja sam pritom poljubičastio. Od sunca a ne vina. Navečer mi je moja najdraža napacala lijepo lice s uljem u kojem je močila onu jednu biljku. Stavljala mi poslije toga i hladne obloge. Ludara me nije boljela. A masno tkivo mozga mi samo malo „naoteklo“…

Pao mi na pamet naslov za pjesmu koju još nisam napisao a možda niti neću: Šefica Štefica je Štefu rekla ne! Ima l netko prijedlog za barem prvi stih? 

Unučad već ovdje prije spominjanih frendova nam iz sela su opet posjetili baku i djeda. Djeca žive u Švicarskoj. Pred koji dan se kod njih vrcao fini, zdravi martinački med. I ja sam smio zamočiti prst u malo meda i probati ga. Med u ustima sam zalio rakijom. Jednostavniji način kušanja medice. 

Telefonirao sam sa sinom u Portugalu. Hvala Bogu, dobro je. Kaže da mu je jedan od najboljih kolega postao nešto pigmentiraniji Šveđanin, tj. u Švedskoj usvojeni Kolumbijac koji priča i danski jer je tamo živio i bavio se muzikom. Osim toga rado se druži i s jednim Albancem iz Srbije koji mu kaže kad ga sretne: „Zdravo brate kako si?“ Moj vickasti sin, po majci Lihtenštajnac, kaže mi da ga je jednom zafrkavao rekavši mu: „Kosovo je Srbija…“ Ovaj ga je uz osmijeh kritizirao… nešto kao: „Hej, ne smiješ to reči, ti si Hrvat.“ Hm… kaj da vam velim, osim da sve je dobro dok takvoga kaj ostane samo šala… To će pak reči: mir s vama! I u nama… 

A onda, onda se izvještavalo u lihtenštajnskom dnevnom tisku o mojoj prvoj izložbi u Lihtenštajnu. O izložbi koju je otvorio Švicarac Thomas G. Brunner. (Čitati molim prošli nastavak ovog već dosta dugačkog dnevnika…) 

U dnevniku „Liechtensteiner Vaterland“ od 18. siječnja 1993. se mogao pročitati slijedeći osvrt kojeg je potpisao Arno Oehri i naslovio s „Kućice vise sa stogova sijena“:

„Kuće ne vise samo sa stogova sijena, one rastu takođe iz krošnje drveta, gomilaju se oko cvijeta, gledaju nas kroz ključanicu – jedna kućica pri tom izbija iz čahure panja. Otpiljeno drvo, kojem je vlastiti život ukraden, u sebi ipak nosi svoje ‚dijete’, živi dalje kroz isto, težak je to porod iz crvenila krvi ali život izbija tražeći svoj put. Ovdje dolaze mnoga razmišljanja o previranjima i jadu u Hrvatskoj, Vladinoj domovini. Domovina koju je ostavio iza sebe. Svoje slike on sam ne razumijeva u direktnom kontekstu sa političkim i ratnim događanjima u njegovoj bivšoj domovini, ali podsvjesno naravno protjeću njegovim radovima i takvi osjećaji, ali njegova namjera nije praviti politićki motiviranu umjetnost. Kuće stoje zbog ljudi. Kroz ključanicu gleda Vlado natrag u vrijeme u kojem se moglo neopterećeno sanjati ili je sanjanje još bilo dozvoljeno. Slike imaju i te kako veze sa snovima. One su vrlo poetski melankolične. Osnovni je ton plavi. To je u stvari istočni blues, slikarski ne baš uvijek i skroz majstorski rješen ali puno je tu snage prepričavanja, istočni duh, kako se govornik na otvaranju izložbe izrazio, se ovdje i te kako jasno osjeća. Istočni duh za koji je ono – fantastično – možda još samo po sebi jasno, duh koji je još otvoreniji i spreman izgubiti se skroz u snu. U Vladinim se slikama san kreće u svijet dječjeg divljenja.“   

U drugom dnevnom listu koji se zvao „Liechtensteiner Volksblatt“, u izdanju od 19. siječnja 1993. je Dragana Matić između ostalog pisala: 

„Plava boja u pozadini mogla se vidijeti skoro pa na svakoj slici. Ta boja po sebi djeluje nešto hladnije ali uslijed toplih i snažnih boja motiva iz prvog plana, prije svega kuće i cvijeće, ona bude izjednačena. Može se takođe uvidjeti izbalansiranost izvjesne maglovitosti pozadine sa jasnim linijama glavnih motiva. Cirkulacija se vječno spaja – poslije hladnog slijedi toplo, nakon nejasnoće jasnoća, poslije rođenja smrt – izgleda da slike žele to istači. Iste se u nikojem slučaju ne daju utisnuti u jednu određenu šemu. Promatrač može slobodno fantazirati.“

Radilo se dakle o izložbi u mini galeriji prostora Frohsinn u lihtenštajnskom Gamprinu. Tamo se tada skupljala tzv. alternativna scena. Umjetnici, literati i članovi treće lihtenštajnske političke, tzv. liberalne opcije. Od ljudi koje sam između ostalog u ono vrijeme tamo sretao su lihtenštajnski poznati autori Mathias Ospelt, Hansjörg Quaderer i Stefan Sprenger. U onom prostoru, pored izlaganja likovnih radova, su nastupali autori čitajući svoje tekstove. Osim toga, muziciralo se… U ono sam vrijeme za interpretaciju najrazličitijih likovnih priča koristio razne simbole i jake boje. Centralni simbol je bio nahereni, deformirani, ne u detalje "istesani" kućerak. Čitajući nakon dugo vremena Thomasove (vidi prošli nastavak), Arnove i Draganine tekstove, slažem se da su ti dragi ljudi dobro prepoznali simboliku i boju mojih tadašnjih likovnih priča.

Thomas je likovnjak i autor, vrlo karakteristična i originalna, iz dalekog prepoznatljiva osoba. Uvijek obučena u crno. Izrarazito mršavo tijelo. Neki su mislili: relativno neurednog izgleda. Obrijana glava s crnim šeširom ili čudnim, originalnim, unikatnim kapama na glavi, prstenjem na rukama, naušnicama, s jointom u ruci na javnim mjestima, dugim dlakama koje mu vire iz nosnica i ne baš zdravim zubima. Svojim izgledom, ponašanjem (bio je vrlo tih i povučen, skoro nečujan) i poluasketskim načinom življenja. Bio je provokator i ne mali kritičar društva u kojem je bio rođen, u kojem je živio i možda – patio! Ponekad kad je nastupao, čitajući i otvarajući izložbe počeo je skakutati i teatralizirati kad se to najmanje očekivalo.  

S Arnom sam si s vremenom postao blizak. Ne samo zato jer je i on umjetnička duša. Razvio se u međuvremenu u najpoznatijeg suvremenog multimediajalnog umjetničkog djelatnika u zemlji. 2001. smo zajedno izlagali u Gradskom muzeju u Bjelovaru. Drago mi je da su dobri poznanici i prijatelji, i nakon puno godina kad sam se vraćao u Čazmu, pitali za Arna koji je između ostalog pjevao s društvom nam u klijeti pokojnog Nikole Šarića u Suhaji. Pjevalo se na njemačkom 'Alle Vögel sind schon da...' iliti: vsi ftiči su već tu... Ne moram valjda naglašavati da su se na roštilju u isto vrijeme pekli fino meso i fine kobasice, da se bacao kamen s ramena, pila rakija i piva. Imao sam negdje video zapise tog zabavnog druženja. 

2002. i 2003. smo i nas dvojica bili, zahvaljujući kolegi nam i prijatelju Fauzieu As'Adu, dio tima od pet lihtenštajnskih likovnjaka koji su predstavljali likovnu scenu Lihtenštajna u kulturnoj izmjeni Lihtenštajn – Yogyakarta (Indonezija). A 2005. smo gostovali na ljetnoj likovnoj koloniji u Tršiću u Srbiji. Ja sam tamo realizirao drugi nastavak kompleksnog interdisciplinarnog mi projekta Spiralni Kanali. Radni naslov tog nastavka je bio: „Kad bih bio Srbija…“ Priloge na zadanu temu su mi između ostalog iz Hrvatske poslali Damir Radić i prof.dr. Ante Lauc. Ovdje prilog profesora Lauca: 

„Da sam Srbija… stvarao bih svagdje i uvijek lijepe noći (ljubav) i lijepe dane (rad), opraštao griješnicima i učio ih kako razvijati ljubav i slobodu znanjem koje im je preko interneta na dlanu ruke. Kad Srbija shvati da su rad i ljubav najljepše molitve Bogu svemogućem, kad Srbija shvati da može postati sveta Srbija, kada Srbija shvati da svim griješnicima treba opraštati a ne se osvećivati, postat će raj na zemlji, a ne pakao ili čistilište, kako je sada.“

Dragana Matić je Lihtenštajnka srpskog podrijetla. Netko mi je rekao, mama joj je jednom poginula u saobraćajnoj nesreći. U Madžarskoj. Sa sestrom blizankinjom, Mirjanom, i Barbarom Ospelt – Geiger, kćerkom jednog od bivših ministara za kulturu Lihtenštajna, te (ponekad) s još dvojicom muškaraca, pjevale su u a-kapeli 'La Donne'.  

A sad sam opet tu. Tu gdje srdačno domahujem rukom frendima koji nas posjete pa se vraćaju doma. Nijemci u Hrvatskoj. Ona i on. Na skoro pa „bjesnim“ motorima… Tu gdje upravo očekujemo frende iz Zagreba. Spominjao sam ih već u nekim od prijašnjih nastavaka. Jedan od njih je naš vjenčani kum.

Blamaža svjetskog nogometnog prvenstva je napokon gotova. Spominjana navodna korupcija u elitnim krugovima svjetske nogometne federacije time ne može nit smije prestat. Tak su navodno posložene kockice. I čipirane loptice. Još koja godina i nogometaši će biti čipirani. Samo repke koje pobjede kineske robote-nogometaše će se plasirat u završnu cirkusku arenu. A ja ću tada s mojom bakom, i drugim dobrim anđelima, anđelima ljubavi i mira, na nebeskim pašnjacima brati nebeske tratinčice. Amen. 

(Nastavit će se…)