Posljednji pozdrav Dimnjačaru

Otišao je Dimnjačar. Otišao je Jimmy Stanić, idiom Zagreba, onog Zagreba koji je bio vođa u regiji, onog Zagreba u kojem je Vjesnik bio simbol novinarstva i pojavnosti, onog Zagreba koji je bio ponosni mlađi brat europske prijestolnice koju mi Hrvati nazivamo Beč. Šarm, dostojanstvo, pojavnost i kvaliteta su opis ovog zabavljača, autora i interpreta.

Rođen je 20. siječnja 1929. godine u Zagrebu, a glazba ga je interesirala od malih nogu, dok su njegovi instrumenti postali su gitara i kontrabas. Zanimljivo je kako urbana legenda kaže da je dobio nadimak po singlu “Cowboy Jimmy”, no prava istina je da je njegova majka htjela djevojčicu kada je Jimmy, tada još samo Stjepan stigao na svijet. 

Naime, njegova majka od silne želje da ima kćer, počela je Stjepanu tepati Mimi, što mu je zaživjelo kao nadimak sve do odrastanja kada mu je stariji brat sugerirao da promjeni taj ženski nadimak, a inspiracija za promjenu bili su kaubojski filmovi pa smo tako dobili Jimmyja i prije navedenog singla. 

Ovaj dečko iz Vlaške ulice je započeo svoje glazbene korake u Bihaću i s obiteljskim orkestrom, inače su Stanići porijeklom iz Dubrovnika, te je dvije godine pekao glazbeni zanat u Bosni. Nakon toga je po zagrebačkim plesnjacima svirao jazz i šlagere, najpoznatije izlazna mjesta tada su bila Varijete u Ilici i Ritz u Petrinjskoj, a zasvirao je i na maturalnoj večeri Drage Diklića!

1956. legendarni američki jazz trubač Dizzy Gillespie je nastupao u Zagrebu, ali mu je kontrabasist zapeo u Rimu. Pomalo drski klinac prezimena Stanić se javio kao zamjena i na kraju dobio ponudu da s orkestrom nastavi putovanje.

No šala na račun tadašnje države je postala prijavljena i javna te mu je uskraćena putovnica. Kasnije je poput mnogih hrvatskih kolega nastupao po europskim klubovima izvodeći jazz standarde, sve dok domaća karijera nije zasjala sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. “Prolazi sve” postaje uspješna na Zagrebačkom festivalu 1965., bila je to pjesma koje je bio i autor, a na samom festivalu je u alternativi istu otpjevao i veliki Ivo Robić.

U tom festivalskom razdoblju snima i sjajnu “Jutro će promijeniti sve”, koju je zapjevao na Opatijskom festivalu 1968., dok iz tog vremena pamtimo još i obradu pjesme “Bonnie i Clyde”.

Sedamdesetih godina bio je redoviti gost brojnih gledanih televizijskih emisija, a u to vrijeme šokirao je i pučanstvo kada se pojavio na naslovnici čitanog tjednika Studio obučen samo u smokvin list!

 

Iako tijekom sedamdesetih i osamdesetih nije bio toliko glazbeno relevantan, u to vrijeme snima svoje legendarne pjesme “Dimnjačar” i “Pokloni svoj mi foto” (1982.), dok je 1986. snimio i naslovnu temu za televizijsku seriju “Ne daj se Floki”. Tijekom osamdesetih nastupao je i s braćom Justin.

Iako je bio poznati neženja, u Portorožu na sam Dan Žena 1977. upoznaje Zagrepčanku Barbaru Trohar, s kojom započinje vezu ali i profesionalnu suradnju, te ona postaje nezaobilazni dio njegovih nastupa. U bračnu zajednicu ušli su 1990. Živjeli su u novozagrebačkom naselju Utrina te u Turopolju.

Tijekom 2000-tih godina događa se fenomen da šarm i humor, te naravno glazbeni repertoar prepoznaju nove generacije te je gotovo redovito nastupao u Zagrebu i okolici, zabavljajući doslovno ljude od sedam do sedamdeset sedam.

Bio je izuzetno vitalan i u zrelijoj dobi, vozio je automobil, odlazio na tržnicu Utrina i kuhao, a njegov humor te blagi cinizam ga nikad nisu napustili. Sve dok on nas nije napustio 30. kolovoza...

Nisam mu bio kućni prijatelj ali sam ga imao prilike upoznati, kako na pozornici tako i izvan nje; miran, decentan, šaljiv ali u isto vrijeme pomalo samozatajan.

Iako su godine prolazile, njegov bariton ga nije napuštao, a bio je dovoljno inteligentan da je znao prilagoditi repertoar svojoj zrelijoj dobi.

Iako papir kaže da ga više nema, nitko me nije uspio uvjeriti u to, nikako me ne napušta osjećaj da je to samo jedna u nizu lažnih digitalnih vijesti; jer prolazi sve, samo Jimmy ne...