Tko hoda, dobro misli

Prije točno 135 godina, od 15. kolovoza do 15. listopada 1891. godine, u Zagrebu se održavala Jubilarna gospodarsko-šumarska izložba, koju je posjetilo čak 450 000 posjetitelja u dva mjeseca trajanja. Među njima bila je i skupina djece iz Mrkoplja – naselja u Gorskom kotaru koji je od hrvatskoga glavnoga grada udaljen više od 120 kilometara – tridesetak dječaka dobi od 9 do 13 godina, koje su iz Mrkoplja u Zagreb doveli njihovi učitelji, a put do Zagreba u tri i pol dana prevalili su… pješice.

Spuštajući se s Jelenovca prema Ilici – s namjerom da odem u dulju šetnju od Britanca, preko Trga bana Josipa Jelačića i Kvatrića do Maksimira – prisjetio sam se ovog neobičnog podatka kojim započinje odlična knjiga teoretičarke književnosti i sveučilišne profesorice Dubravke Zima „Hodanje – poglavlja iz kulturne povijesti“. 

Razmišljao sam o tome na koji su se način promijenile naše percepcije o udaljenosti i kako je danas pojedincima koji su navikli na neprestanu vožnju osobnim automobilima nezamislivo prehodati dva-tri kilometra ili, primjerice, odšetati iz jednog zagrebačkog kvarta u drugi, na sasvim drugom kraju grada… 

Dolazak mrkopaljskih đaka izazvao je pozornost zagrebačkog tiska, pa je u „Narodnim novinama“ od 12. rujna 1891. objavljena vijest o tome. Dječaci su, dakle, hodali tri i pol dana i put su svladali, kako je pisalo u spomenutom članku, „vrlo lako“ i pritom su se osjećali i više nego dobro. Iako nije zabilježeno kako su se dječaci vratili u Mrkopalj, odnosno je li uspio apel upućen zagrebačkom građanstvu objavljen u istom tekstu, u kojem se građani mole za dobrovoljne priloge kojima bi se kupile karte za male hodače da se u Mrkopalj vrate vlakom, nekako se nadam da je moj „stari“ Zagreb skupio dovoljno novca za brži i udobniji povratak učenika u Gorski kotar.

Hodajući svojom najdražom zagrebačkom ulicom, shvatio sam da je danas ona posebna nedjelja u godini, kada je organizirana akcija-festival Q’ART, te je Ilica od Krajiške do Frankopanske ulice zatvorena za promet, a ljudi prestaju biti prolaznici i postaju sudionici ovog vrijednog kulturno-društvenoga projekta. Ljudi ponovno postaju, barem jedan dan, ono što su prvotno i bili – pješaci i hodači. 

Uživajući u bojama, mirisima i okusima sutona zagrebačkoga ljeta, razmišljao sam o ljepoti hodanja i razlozima koji me ovoj aktivnosti toliko privlače. Hodanje me opušta, čak na jednoj posebnoj razini i oslobađa, barem trenutačno, od nakupljenog stresa i umora. Samo protekle godine prevaljujući dnevno 12 kilometara prešao sam gotovo četiri tisuće kilometara u tisuću sati hoda.

Hodam ujutro i navečer, na putu do posla i natrag, gradskim ulicama i parkovima, uz rijeke i jezera, sljemenskim stazama i park-šumama. Pritom susrećem prijatelje i poznanike, ali upoznajem i nove ljude. 

Prolazeći pokraj „buvljaka“, to jest sajma antikviteta na Britanskom trgu – poznatom pod nazivom Mali plac – prisjećam se velikih zagrebačkih hodača i flanera, književnika koji su katkad besciljno lutali gradom, poput Šenoe, Matoša, Zagorke i mnogih drugih. Figuru flanera u hrvatsku je književnost uveo Matoš, koji je na prijelomu 19. i 20. stoljeća lutao zagrebačkim, beogradskim, minhenskim, ženevskim i, dakako, pariškim ulicama. 

Antun Gustav u svojim putopisima bilježi hodačke izlete po Zagrebu, zagrebačkoj okolici i Zagorju, ali i po Parizu i francuskim krajolicima, a svoje iskustvo gradskoga hodanja zapisao je u feljtonima i pripovijetkama te svoj „ideal životni“ određuje kao – hodanje. Zanimljivo je da je njegov brat Leon, napisala je Dubravka Zima u spomenutoj knjizi, nekoliko puta tijekom života hodao od Zagreba do Pariza. 

Istina je da je hodanje kroz grad sasvim drukčije od opuštenog, rekreativnog i uživalačkog pješačenja kroz selo, prirodu – uz rijeku i jezero – ili uređeni vrt. Ali grad, svakako, ima svoje posebne hodalačke draži. Dok sam brzim korakom pokušao izbjeći vrevu Trga na putu prema Draškovićevoj, prisjetio sam se kako je najstarije zagrebačko promenadno šetalište uređeno na južnom obronku Gornjega grada početkom 19. stoljeća i otvoreno 1813. godine, a naziv Južno šetalište zamijenjeno je Strossmayerovim imenom 1874. godine, prigodom osnutka modernog sveučilišta… Nakon ulaska u Vlašku, lagana sam se koraka zaputio prema Kvatriću. 

Sve velike ideje i misli začete su u hodu, smatrao je njemački filozof Friedrich Nietzsche, kojem sam djelomično posvetio i svoj posljednji roman „Nietzsche s Trešnjevke“, a njegov američki kolega David Henry Thoreau rekao je kako mu misli počinju teći čim se noge počnu kretati. Sličnog je mišljenja bio i Jean-Jacques Rousseau, koji je tvrdio da nije u stanju dobro razmišljati, pisati ili biti nadahnut ako ne hoda. 

Nietzsche je tako u prologu svojega djela „Radosna znanost“ zapisao da dobro piše – osim rukom – i nogom. Sloboda razmišljanja važan je dio kreativnog procesa, a hodanje, očito je, potiče kreativnost. Kad jednostavno hodamo i koračamo bez žurbe, bez određene svrhe i cilja – jer smo posao, brige i obveze na sat, dan ili vikend ostavili iza sebe – doživjet ćemo grad, selo ili prirodu kroz nezaboravne slike očima onoga tko sve navedeno vidi prvi put.

Stigao sam do Kvaternikova trga, nekadašnjeg Međašnjeg trga. Polako, da ne remetim tiho nedjeljno jutro, zaputio sam se Maksimirskom cestom prema svojoj omiljenoj park-šumi. Ali o Maksimiru ću vam pisati neki drugi put zato što ovaj predivni pejzažni perivoj u Zagrebu – koji se ubraja u prve javne perivoje u Europi, a 1794. godine otvoren je za javnost – zaslužuje posebnu priču… i kolumnu. 

Poput dječice iz Mrkoplja, hodam „vrlo lako“ i pritom se osjećam i više nego dobro. Potom sam se, okupan predjesenskim sunčevim zrakama, prisjetio „maksimirske“ kultne scene iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“ redatelja Kreše Golika iz 1970. godine. Zato sam vjerojatno i parafrazirao ime ovog divnoga filma u naslovu svoje nove kolumne. 

Tko hoda, dobro misli!