Zagreb, Hrvatska, Europa

Kada smo participirali u bivšoj državi, često nas se doživljavalo kao federaciju koja pripada nečem iza željezne zavjese te iako se nakon završetka Drugog svjetskog rata sve činilo kako bi nas se kulturno odsjeklo od zapadne civilizacije, bila je to neuspješna borba, ostali smo dio Europe. Danas kad smo legitimni Europljani, ponekad se čini kako smo do dalje od Beča nego ikad, je li uistinu tako?

Nemilosrdni Balkan je oduvijek bio mjesto previranja, ratova i sukoba civilizacija. Hrvati na stalnom braniku između istočnog utjecaja te europske civilizacije, spretno i nesretno su balansirali pokušavajući preživjeti, no nekako kroz povijest ostali smo uvijek s “one”, bečke strane. 

Kao Zagrepčani voljeli smo sami sebi tepati da smo mali Beč, što se arhitektonski i kulturno potvrđivalo kroz povijest (ako ćemo doslovno, sjetimo se da je zagrebački HNK gotovo identično ali minijaturno zdanje bečkog kazališta). U vremenima kada smo bili dio nove Jugoslavije koja je nastala nakon pada Fašizma 1945., bilo smo pod ruskom doktrinom te se sve zapadno gledalo kao neprijateljsko. Kada se Tito riješio Staljina, zapadno je postalo kapitalističko pa je opet bilo neželjeno u socijalističkoj državi. Ali zabranjeno voće je najslađe... 

Gledali smo prema Americi i Engleskoj, divili se filmovima i glazbi, rock and rollu, novim idolima, slobodi koja nam se činila tako sjajna iz naše perspektive. Što je Jugoslavija duže trajala, teže se branila od europskih pop-kulturnih utjecaja, sedamdesetih godina u nas su već nastupali Tina Turner, Deep Purple, Paul McCartney, Rolling Stones... 

Ti izvođači inspirirali su i razvoj domaće scene, rađao se rock u sedamdesetim, Novi val u osamdesetim godinama, godinama u kojima je socijalistička doktrina gubila polako ali sigurno bitku sa zapadnim utjecajima. 

Nastankom Hrvatske, tijekom devedesetih se nije puno toga promijenilo, osim velikih migracija iz ruralnih u gradska područja. U ruralnim dijelovima bez velikih dvorana i stalnih visoko komercijalnih programa uživo, glazba se drugačije razvijala, ostavši daleko od zapadnih utjecaja. 

Velike migracije mijenjale su demografiju u gradovima, ali i navike koje su ljudi donosili sa sobom. U međuvremenu je Amerika i svjetski zbog raznih političkih i nepolitičkih stvari izgubila na seksepilu, i ovi naši krajevi su bili sve više pod utjecajem uvoznih proizvoda koju su inspirirani dalekim i bliskim istokom, a to su ubrzo prepisali i domaći izvođači prepoznavši priliku. S godinama su se izgubile televizijske emisije i radio programi koji su educirali, ostali smo prepušteni sumnjivim show programima i formatiranim radio stanicama a onda je stigao i internet.

 

I kada se činilo da se taj europski prefiks kulturološki gotovo potpuno izgubio, događa se Korona. Korona koja je doduše pomogla, ne samo urbanim programima nego svima, da eksplodiraju nakon zatvaranja, ali..

U samo tjedan dana krajem mjeseca lipnja imali smo trodnevni IN MUSIC na jarunskom jezeru kojeg je posjetilo 70 000 ljudi, dan nakon toga na drugom zagrebačkom jezeru 15 000 ljudi došlo je pogledati Black Eyed Peas. U istom tom tjednu imali smo i legendarnog vođu grupe Talking Heads u Puli, tih dana Robert Plant je dva dana nastupao u Šibeniku, a nedavno su kod nas bili i Sting, Off Spring i mnogi drugi. 

Programi su puni, ljudi žele čuti nešto što ne objavljuju naši mediji svaki dan, nešto što ne iskače iz Tik-Toka. Generalno to jesu ljudi iznad trideset godina, ali uz starije i mlađi dolaze do nečeg što je pečat zapadne civilizacije čega smo i mi dio. I da me ne bi netko krivo shvatio, oduvijek sam volio Idole, poštivao Električni orgazam ili Partibrejkerse, ali pričam o glazbi koja nagriza naš državni i vokalni habitus, bio on s ove ili one strane granice.

Slušajte dobru glazbu, ona je hrana za dušu, a kao i svaka hrana, 

ako je nezdrava, šteti.

Srdačno vaš,

Robert Mareković