Glas Hrvatske

12:00 / 30.03.2022.

Autor:

Ramska tradicija: Sicanje

Sicanje- običaj koji nestaje

Sicanje- običaj koji nestaje

Foto: kolaž / -

Tradicija sicanja, odnosno tetoviranja katoličkih djevojčica u Bosni i Hercegovini koja ima daleke povijesne korijene, na prostoru Prozor-Rame prisutna je i danas.

Na sam blagdan Svetog Josipa organizirana je zanimljiva radionica u multimedijalnoj župnoj dvorani u Rumbocima gdje su sudjelovali mladi članovi "Ramske tradicije" iz Gornje i Donje Rame uz nekoliko starijih žena i baka koje su tu uvijek da pomognu izvornom učenju tradicije.


Povod ove radionice je bilo tradicionalno tetoviranje, sicanje, koje se u Rami, ali i mnogim drugim krajevima Središnje Bosne te drugim krajevima BiH nekada događalo na Svetog Josipa i Blagovijest. Na početku radionice voditeljica Ramske tradicije Mira Džalto je mlade upoznala s nekoliko zanimljivih činjenica o sicanju i izradi grotulje, svatovskog nakita.


Baka Anđa je još kao djevojčica čuvajući ovce sama sebi  sicala, odnosno, tradicionalno tetovirala. Ona je pokazala kako se priprema smjesa za tetoviranje; čađa, med i mlijeko. Djeca su nestrpljivo čekala da dođu na red kako bi im baka Anđa nacrtala motiv onakav kakav je sebi tetovirala prije sedamdesetak godina. Naravno, sada je bilo samo crtanje, bez sicanja.


Neki od motiva sicanja nalaze se i u rumbočkoj crkvi tako da su djeca mogla i to vidjeti. Akademski kipar Petar Dolić je motive vjerno prenio u kamen.



 Zoran Stojanović je profesor filozofije koji se ujedno bavi proučavanjem tradicije i običaja ramskoga kraja.


– O tradicionalnom tetoviranju tek se pomalo zagrebalo u istraživanja a ono zasigurno ima svoje daleke povijesne korijene i crpi neke elemente od Ilira, a možda i nekih starijih naroda i drugih zemalja u svijetu – smatra profesor Zoran Stojanović


Dodaje kako tradicija sicanja sačuvana do naših vremena ima kršćanska obilježja jer se sicanje radilo kako bi se napravila neka vrsta zaštite od nekrsta, odnosno, trajni biljeg pripadnosti kršćanstvu.


– Nesumnjivo je da neka simbolika upućuje i na predlsavenska vremena na našim prostorima, ali ta simbolika je univerzalna – smatra on.


Profesor je kazao kako su najčešće starije žene sicale, odnosno tetovirale djevojčice u pubertetu, ali nekada i već od srednjeg djetinjstva.

– Rijetko je neka djevojčica sama sebi to učinila. Do sada je samo jedan slučaj zabilježen u Rami da je djevojčica sama sebi izvršila sicanje – ustvrdio je.


Sicanjem su, kaže, ukrašavane ruke do lakata, prsa, a nekad i samo čelo, iako, kako ističe, vrlo rijetko.


Muškarci su također imali takve tetovaže, dodaje Stojanović, iako dosta rijetko.

Radionica sicanja u Rami

Radionica sicanja u Rami

Foto: Udruga "Ramska tradicija" / ustupljena fotografija

– U Rami je živ još jedan muškarac koji ima tetoviranu ruku na tradicionalni način. Ako su muškarci imali tetovažu, ona je uglavnom bila na mišici i eventualno na čelu – naglasio je.


Kaže kako se iz još uvijek prisutnih tetovaža može zaključiti da je daleko najzastupljeniji simbol križ, zatim krug, grančica i sunce sa zrakama.


– Ali u svakom obliku tetoviranja dominirao je križ. Do druge polovice dvadesetog stoljeća većina djevojaka odnosno žena imala je sicanje, a imale su uglavnom i njihove članice obitelji, npr. majka, sestra, baka, tetka, strina…- kazao je profesor.


Profesor Stojanović je kroz svoja istraživanja o ovoj temi zaključio kako nijedna žena nije imala problema zbog tetovaža, iako je bila prisutna znatiželja kod promatrača.


Sicanje se, navodi Stojanović, odvijalo za dva proljetna blagdana, na Svetog Josipa, 19. ožujka i na Blagovijest, 25. ožujka, a u nekim krajevima BiH i na proslavu Ivandana.


Smjesa se pravila od čađi, bilo iz ognjišta, vatre zapaljene kod ovaca, iz fenjera ili cilinra, koja bi se usitnila, zatim miješala s mlijekom, a mnogi su dodavali i med.


– Mlijeko se koristilo od ovce, krave, ponekada i majčino mlijeko. U nekim krajevima BiH važno je bilo da majčino mlijeko bude nakon rođenja muškog djeteta i to s plavim očima – govori on.


Nakon toga, objašnjava, nacrta se željeni oblik pripravljenom smjesom i ubada se iglom ili nekim drugim oštrim predmetom (sica se ili boca) dok se ne pomiješaju smjesa i krv. Potom se zamota krpom ili nečim drugim kako se ne bi inficirali ubodi, a rijetko bi se, kaže, dogodila infekcija.


Navodi kako je tetoviranje bilo bolno, a djevojčice su trpjele da bi se znalo da su kršćanke, ali i da mogu pokazati bogatu tetovažu kao izraz neke vrste mode u to vrijeme.


– Ovo je nedovoljno istraženo područje. Tek se pomalo zagrebalo po površini. Dobro bi bilo malo više zaviriti u povijest te istražiti simboliku i razloge tetoviranja. I kako god bilo, ono je kod katolika u BiH dobilo kršćanska obilježja te postalo zaštitni znak od nekrsta – zaključio je profesor Zoran Stojanović.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!