Stipendije Ministarstva privlače mlade iz iseljeništva

Sve više studenata hrvatskih korijena nastavlja svoj život u Hrvatskoj. Jedan od njih je Mirko, čiji je pradjed prije više od stoljeća i pol iz Dubrovnika preselio u Južnu Ameriku.

Mirko Steven Knezevich Palacios iz Ekvadora je došao prije otprilike dvije godine. Tamo je radio uredski posao koji mu je postao monoton jer je svakodnevno radio od 8 do 17 sati. Želio je promjenu, a kada je naišao na informacije o stipendiji, odlučio je okušati sreću i doći u Hrvatsku.

 

Mirko je jedan od stotinjak stipendista Ministarstva demografije i useljeništva koji svake godine dolaze studirati na Sveučilište u Zagrebu. Već dvije godine živi u studentskom domu, studira i uči hrvatski jezik.

Ispričao je da mu prvi dan na fakultetu nije bio jednostavan jer nije znao kamo treba ići, no raspitao se i ubrzo pronašao predavaonicu, gdje je upoznao i nove prijatelje. Dodao je i da je u Ekvadoru studirao računalstvo te živio u vlastitom stanu, pa mu je život u studentskom domu u početku bio svojevrsni šok, ali pozitivan. Istaknuo je da danas ima mnogo prijatelja iz Europe i Južne Amerike s kojima igra nogomet i provodi slobodno vrijeme.

Jedna od njegovih prijateljica je i Kattyza Reyes, Čileanka koja je u Hrvatsku stigla prije četiri godine. Rekla je da su joj pradjed i prabaka bili Hrvati s otoka Brača te da je za stipendiju doznala dok je sudjelovala u klubu Hrvata izvan Republike Hrvatske. Proces prijave i dobivanja stipendije bio im je nešto jednostavniji jer imaju hrvatsko državljanstvo, no upozoravaju da se oni koji tek dolaze trebaju pripremiti na administrativne izazove.

Kattyza Reyes istaknula je da je učiteljica te da mora provesti postupak nostrifikacije diplome, što smatra zahtjevnim. Mirko je dodao da je birokracija često najveći problem te savjetovao budućim studentima da prije dolaska pripreme svu potrebnu dokumentaciju.

Nakon dolaska mnoge stvari postaju jednostavnije. Osim smještaja u studentskom domu, stipendisti primaju 400 eura mjesečno i imaju pravo na studentsku prehranu.

Ono što su ovdje dobili smatraju jako važnim. Mirko je istaknuo da je to prije svega osjećaj sigurnosti. Naglasio je da se u Zagrebu može bez problema kretati noću centrom grada, što u Ekvadoru, prema njegovim riječima, nije moguće ni danju ni noću.

Od Južne Amerike do Zagreba put je trajao više od stoljeća, no za ove mlade ljude Hrvatska više nije samo priča iz obiteljskih albuma, nego njihov novi dom.