Sjećanje na hrvatsku redovnicu iz Paragvaja

Deveti susret hrvatske dijaspore Južne Amerike oživio je uspomenu na sestru Slavu, zagrebačku sestru koja je Paragvaj učinila - svojom domovinom, ističe Gustavo Glavinich, savjetnik Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske.

- U Córdobi, tijekom 9. susreta hrvatske dijaspore Južne Amerike, uz mnoštvo dirljivih i lijepih anegdota koje su članice mreže CroActivas podijelile o svojim bakama, pred očima mi se odvrtio cijeli jedan život. Jer, ako postoji nešto što je na nas ostavilo dubok trag od svega što smo doživjeli u Córdobi, onda su to bila sjećanja i životne priče koje sežu sve do djetinjstva: dirljiva svjedočanstva brojnih sudionika, a osobito članica mreže CroActivas, koje su, govoreći o vlastitim bakama, ispričale i priču o svim našim hrvatskim bakama.

A kada je riječ o Hrvaticama, ne mogu a da se ne prisjetim jedne redovnice iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu - nezaboravne sestre Slave, kako smo poznavali i nazivali tu iznimnu ženu. Njezino djelovanje, koje je obuhćalo odgoj i obrazovanje, kao i služenje zajednici u školi Presveto Srce Marijino, činilo je temelj iz kojega su proizlazili svi njezini postupci, prožeti suosjećanjem.

Sestra Slava rođena je 1910. u Mariji Bistrici u Hrvatskoj, a preminula je 2002. u Asunciónu u Paragvaju. Osnovno obrazovanje završila je u školi u Mariji Bistrici, koju su vodile sestre sv. Vinka Paulskog iz Zagreba. Odatle je otputovala u Paragvaj, prvo u San Ignacio (Misiones), a kasnije u Asunción, u školu Presveto Srce Marijino - objašnjava paragvajski arhitekt.

Gustavo Glavinich upoznao je sestru Slavu kada je ona donijela pričest njegovoj baki Pablini, koja je također bila Hrvatica.

- Tako je sestra Slava ušla u moj život: ne kroz kakvu veliku gestu ili govor, već u okrilju doma, u tom intimnom, svetom prostoru. Dolazila bi noseći svetu pričest, koračajući spokojno i s dubokim poštovanjem; kleknula bi pred stariju Hrvaticu - nalik njoj samoj, također daleko od vlastite domovine - kako bi joj donijela Krista. U toj jednoj gesti shvatio sam sve ono što ću tijekom godina prepoznavati u njoj: milosrđe nije nešto o čemu treba pripovijedati, već nešto što treba nositi u vlastitim rukama.

U Paragvaj je došla iz Hrvatske, ostavivši za sobom duboku ostavštinu ljubavi i suosjećanja. Nije došla u posjet; došla je kako bi ostala. Napustila je domovinu, obitelj i jezik kako bi se posvetila obrazovanju djece, skrbi o starijima te pružanju duhovne i vjerske potpore onima kojima je to bilo najpotrebnije; često je posjećivala zatvore i najugroženija naselja u području Bañado, uz obale rijeke Paragvaj.

Tijekom susreta u Córdobi prisjetio sam se njezinog dubokog poziva na služenje - njezinog doprinosa obrazovanju djece i mladih, njezinog dobrotvornog rada za najpotrebnije - bilo da je riječ o osobama u zatvoru ili bolesnima - kao i njezine brige za starije osobe, kojima je, među ostalim, nedjeljom nosila svetu pričest. Bio je to život u potpunosti posvećen služenju, kojim je svojim djelima proslavila svoju voljenu domovinu Hrvatsku.

Sestra Slava nije mnogo govorila o Hrvatskoj. Nosila ju je u sebi - u načinu na koji je služila, u svojoj disciplini, nježnosti i odlučnosti da nikoga nikada ne ostavi samog. Ona je bila Hrvatska u Asunciónu - ne kroz govore ili zastave, već s pregačom na sebi i rukama koje nikada nisu mirovale. Bila je posvuda: na ulazu u školu, u učionici, u kapelici ili u domu obitelji kojoj je bila potrebna pomoć. Nije stvarala buku; nije tražila priznanja. Jednostavno je djelovala. A kroz to tiho, postojano djelovanje, oblikovala je čitave generacije koje, toliko godina kasnije, o njoj još uvijek govore s istom nježnošću koju su osjećale kao djeca: sestra Slava - naglašava Gustavo Glavinich.

Za mnogu djecu u školi Presveto Srce Marijino, sestra Slava bila je, istovremeno, majka, učiteljica i baka.

- Dobio sam njezine fotografije i na trenutak sam je ponovno ugledao okruženu djecom u školi Presveto Srce Marijino, s onim osmijehom na licu - osmijehom u kojem nije bilo ni traga umora. Ona nije samo poučavala; brinula se o njima s ljubavlju. Ipak, njezino milosrđe nije stalo na vratima škole. Odlazila je tamo kamo drugi nisu htjeli ići: u Bañado, u kaznionicu, uz uzglavlja bolesnika te u staračke domove koje nitko drugi nije posjećivao. Donosila je hranu, lijekove i odjeću, ali prije svega, darivala je samu sebe. Slušala je, molila i pružala zagrljaje. Za nju starija osoba nije bila teret, već Krist u svojoj patnji. 

I tako, dok su članice mreže CroActivas u Córdobi dijelile anegdote iz svog djetinjstva, ugledao sam nju. Vidio sam je u svakoj priči o darivanju drugih, u svakom sjećanju na ženu koja je svoj život pretvorila u čin služenja. A ona je - a da toga nije bila ni svjesna - bila jedna od prvih članica mreže CroActivas.

I njezin je život došao kraju, na onaj način na koji samo Bog zna privesti neko pogavlje kraju. Imao sam priliku pratiti nekoliko veleposlanika Republike Hrvatske - koji su ondje boravili u službenim misijama - u posjetu i susretu sa sestrom Slavom, čak i tijekom njezinih posljednjih dana, dok je ležala na bolesničkoj postelji. Ležala je bolesna u svom krevetu, nakon što je desetljećima bila daleko od domovine. A onda je, iznenada, domovina došla potražiti nju. Hrvatska je doputovala sve do Paragvaja kako bi joj rekla “hvala”. Bio sam ondje, svjedočio tom susretu i vidio kako je žena - koja je tiho posvetila cijeli svoj život - napokon primila zagrljaj svoje rodne grude.

Slava nije rođena u Paragvaju; rođena je u Hrvatskoj, u dalekoj zemlji. Ipak, odlučila je ostati među nama - među najsiromašnijima u Bañadu, među zaboravljenim starijim osobama i među zatvorenicima koje nitko nije posjećivao. A danas, kada nas pitaju što nam je donio 9. susret hrvatske dijaspore Južne Amerike, odgovaram samo jednim: vratio nam je sestru Slavu - zaključuje Gustavo Glavinich.