Zagreb i ja se volimo t(r)ajno

Pogledati svoj grad očima stranca, promatrati ga uvijek iznova, kao da to činimo prvi put: eto velikoga zadatka za domaćeg putnika namjernika. Zagreb je grad čija nam ljepota često izmiče, jer prolazimo njegovim ulicama, trgovima i parkovima kao već odavno spoznatim mjestima. „Već viđeno“, reći će ili pomisliti duhovno i estetski lijen promatrač. 

Ali to uistinu nije tako, jer grad, prožet svojim stanovnicima i posjetiteljima, potocima i šetalištima, uličicama i širokim cestama, mirnim gajevima i rubnim park-šumama ponovno nastaje i postoji – baš poput kakva živa organizma – na način koji nam nije uvijek jasan i razgovijetan. Čini se da naše rodno mjesto ponavlja samo sebe stalno ispočetka… Tako i Zagreb, da parafraziram pjesnika Antuna Branka Šimića, danju i noću, zimi i ljeti, u kišnom proljetnom jutru i tihoj jesenjoj večeri, oko nas neprestano sja, treperi, miriše i šušti. 

Grad ne bismo trebali promatrati iz perspektive prolaznosti, nego iz perspektive vječnosti. Na taj način bili bismo u mogućnosti prerasti njegove mane i postati otvoreni prema njegovim horizontima. Mnogi su pisci svoje literarno iskustvo vezali za svoj (zavičajni) grad i on je postao zaštitnim znakom njihova stvaralaštva… Ono što je za Baudelairea ili Zolu Pariz, za Dickensa i Virginiju Woolf London, za Thomasa Manna Lübeck, za Joycea Dublin, za Grassa Gdańsk (njemački Danzig), za Austera New York, za Pavličića Vukovar ili za Elfriede Jelinek Beč, za mene je Zagreb. Gotovo svi moji romani – od „Ponavljanja“ preko „Knjige izlazaka“ do „Kad su padali zidovi“ – pa tako i osmi, upravo objavljeni, „Nietzsche s Trešnjevke“, svoje mjesto radnje imaju u Zagrebu. Različiti kritičari svojedobno su napisali da u svojim književnim djelima ispisujem ljubavno pismo svojem gradu. 

U povremenim šetnjama pod okriljem dana i velom noći, Ilicom od Britanskoga trga do Gornjega grada, sjedeći na jednoj od klupa, razmišljam o svojem odnosu sa Zagrebom. Krleža ga je nazivao „dvokatnim gradom“ te je često u svojim djelima, precizno kao skalpelom, skicirao perifernost Zagreba i malograđanštinu njegovih stanovnika dvadesetih godina prošloga stoljeća. Je li se sve to uopće promijenilo, pitao sam se u nedavnoj večernjoj promenadi, pa zaključio da se neke stvari i činjenice ne mijenjaju. Ipak, ono što je važnije, grad ostaje, pomislio sam proučavajući staru zagrebačku razglednicu: i prije stotinu godina neki čovjek sjedio je na dnu Skalinske ulice, kojom su koračale dvije djevojčice pogleda uprta u katedralu; prodavao se kukuruz na uglu Tkalče i Trga, ulični kolporteri uzvikivali su nazive novina, a čistači su glancali cipele. Harmicu je zamijenio Dolac, konjsku zapregu električni tramvaj. Mi ljudi mijenjamo se i nestajemo, dolaze drugi. Ustupamo im mjesto, željeli to ili ne... Ali, grad ostaje!

Moja osobna povijest u gradu, skupljanje razbijenih krhotina mozaika sjećanja i njihovo upisivanje u urbani prostor postali su mi svojevrsna opsesija. Svaki trg i park, kvart i most, svaka uličica i veža moraju ponovno biti posjećeni, a doživljaj ponovljen – koracima, mislima i prisjećanjem – iako to, priznat ćemo sami sebi, nije lako. Prizivajući sjećanje, mi postajemo svojevrsni „arheolozi”: kopamo i tražimo, bistrimo i čistimo slike od nakupljene „prašine” naknadnih pameti i pripovijesti koje su se nataložile u davnim događajima, ali da bismo te slike ponovno oblikovali, moramo pomalo biti i „arhitekti” što povezuju zaboravljene slojeve gradeći ih u ono što je naš grad danas.

 Trebamo biti sposobni promotriti lice i naličje urbanoga „mravinjaka“, kako je međuratni Zagreb u svojem romanu „Kiklop“ opisao Ranko Marinković. Moramo se potruditi vidjeti onkraj njegove zapisane prošlosti i povijesti… Osluhnuti priču bake što sa svojega prozora u Ilici, iznad iskrzana natpisa „Poplunar“, proučava prolaznike i svijet. Gledati grad očima beskućnika koji svakodnevno skuplja boce ili djeteta koje točno u podne žuri u školu iako danas – kao ni jučer – nije pojelo pošten obrok. 

Potrebno je izići iz sebe da bi se voljeni grad mogao promotriti novim, drukčijim pogledom – očima došljaka ili slučajnog prolaznika – i zagrliti u svoj njegovoj malenosti i veličajnosti. To što sam se preselio dvadesetak puta u gradu u kojem sam se rodio, što sam u njemu bio gladan, povremeno nezaposlen ili razočaran razvojem životnih događaja, ni u kojem slučaju ne definira njegov i moj odnos.

Hodajući tako, u predvečerje, Strossmayerovim šetalištem, shvatio sam – baš poput meni dragoga hrvatskog kantautora, pjesnika i skladatelja Arsena Dedića, u onoj njegovoj predivnoj pjesmi „Zagreb i ja se volimo tajno“ – da se moj grad i ja „sastajemo godinama pod velom noći, negdje na Griču“, i tak se u tišini imamo rad, „dok drugi svoje ljubavi kliču“.

 Uz glazbu Arsena i kiše, još jednom sam uvidio kako moj grad meni bezbroj poklona daje, a ja mu nekad (ili gotovo uvijek) roman pišem. 

 I unatoč svojoj – ljudskoj, odviše ljudskoj – nesavršenosti, kratkotrajnosti i nemuštosti... s onu stranu prolaznosti i vječnosti… osluškujem udaranje kišnih kapi o prozorsko okno i pjevušim tiho, pomalo iskrivljeno, ispod glasa:

 Zagreb i ja se volimo t(r)ajno!