Ljeto ispunjeno knjigama

Volim miris velikih zagrebačkih gradskih knjižnica u kojima odzvanja šapat priča i pjesama spisatelj(ic)a i pjesnik(inj)a zauvijek udaljenih vremenom i prostorom, molitva za neprolaznost i štropot prolaznosti na jednome mjestu, istodobno, a možda i oduvijek.

Otkrit ću vam jednu vlastitu neobičnost, svojevrsni intelektualni kapric. Najviše volim u knjižnicama posuditi novo izdanje knjige, odnosno primjerak koji još nitko nije čitao, to jest držao u rukama prije mene. Ostala mi je ta navika iz uredničkih dana, jer sam 20 godina bio prvi čitatelj vlastitih uredničkih izbora i uradaka. Tako sam danas u ljetnoj shemi Knjižnice grada Zagreba imao sreće pa sam u tri različite knjižnice uhvatio čak tri takve knjige. 

Sjedim u Gradskoj knjižnici, kod Glavnoga kolodvora, na Starčevićevu trgu i razmišljam o važnosti suvremenih knjižnica, knjižničara – i knjižničnih programa – u povezivanju pisaca i čitatelja, o tome kako poticati na čitanje djecu i mlade te koju vrstu utjehe nama ljudima, od daleke prošlosti pa sve do danas, pružaju knjižnice i knjige općenito. 

U mislima se vraćam počecima čitanja i knjiga u antici dok su još bile pisane na glinenoj pločici, papirusnom svitku ili pergamentu te nastanku knjižnica, privatnih i javnih, s posebnim naglaskom na Aleksandrijski muzej i knjižnicu koju je pod Aristotelovim utjecajem utemeljio Ptolemej Prvi 290. godine prije Krista. Aleksandrijska knjižnica primala je knjige o svim temama napisane u svim kutovima dotad poznatoga svijeta, tako da možemo reći da je bila pokušaj stvaranja svojevrsne enciklopedije antičkog znanja. Njezina su vrata bila otvorena svim osobama gladnim znanja, književnicima i znanstvenicima svih nacionalnosti – pa tako u knjižnici zatičemo Euklida i Arhimeda. Prije toga knjižnice su uglavnom bile privatne, namijenjene kraljevima ili bogatašima, a ovo je bila prva prava javna knjižnica te vrste, koja je, kako kaže španjolska znanstvenica Irene Vallejo u svojoj nagrađivanoj knjizi „Beskraj u trsci“ (prev. Silvana Roglić, V.B.Z., 2023.), „bila najbliža tome da udomi sve tada postojeće knjige“. 

Ljudi su u antičko doba, pa i veći dio srednjega vijeka, u bibliotekama imali običaj čitati naglas. Tako je i Aleksandrijska knjižnica bila mjesto ispunjeno šumom i mrmljanjem u pola glasa – a ne mjesto tišine – u kojoj su namjernici u kutovima prostorija glasno slovkali tekstove sa svitaka, razmatajući ih desnom rukom. Čitanje je tada, prije izuma kodeksa – svežnja uvezanih stranica – bio ritual koji je podrazumijevao tihi mrmor, geste ruku i mimiku lica te specifičan položaj tijela… Ljudi su i tada „skrolali“ (engl. „scroll“ znači „svitak“), istina, malo drukčije nego danas, na svojim pametnim telefonima.

Otada se, dakako, puno toga promijenilo: kako vezano za uvez knjiga i načine čitanja tako i za usluge koje knjižnice pružaju… Moja draga prijateljica, doktorica znanosti Jasna Kovačević, dugogodišnja voditeljica zagrebačke Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića – u kojoj sam petnaest godina vodio tribinu društveno-humanističke tematike „Paralelni svjetovi“ – u svojoj hvaljenoj knjizi „Narodna knjižnica: Središte kulturnog i društvenog života“ (Naklada Ljevak, 2025.) ovako opisuje važnost ovih suvremenih ustanova: „Narodna knjižnica je mjesto susreta, učenja, komuniciranja, razmjene znanja i iskustava i otvaranja novih vidika, ona je vrijedan javni resurs koji utječe na dobrobit i razvoj društva i pojedinca.“

 Izlazeći van na ljetnu žegu iz Gradske knjižnice, promatrajući njezino uređeno pročelje, prisjećam se svojeg posjeta Efezu, antičkom gradu na zapadnoj obali Male Azije, gdje se nalazi, prilično očuvana, poznata Celzova knjižnica, izgrađena oko 117. godine, koja je sa svojih 12 000 svitaka bila treća po veličini u grčko-rimskom svijetu, odmah poslije onih u Aleksandriji i Pergamu. U Kini sam, u gradu Ningbou, obišao najstariju kinesku privatnu knjižnicu Tianyi, a u nekadašnjoj egipatskoj Tebi – današnjem Luksoru – zamijetio ostatke knjižnice na čijim je vratima, u drevna vremena, stajao zanimljiv natpis: „Mjesto liječenja duše“…

 Mreža Knjižnica grada Zagreba prilično je razgranata: pokriva knjižnice na više od četrdeset lokacija, a postoje i dva velika bibliobusa. U svim knjižnicama sveukupno se nalazi gotovo 2,5 milijuna svezaka knjiga. Svaki zagrebački kvart ima svoju knjižnicu, a najbliža mi je Knjižnica Vladimira Nazora u Vodovodnoj ulici, gdje često boravim i posuđujem knjige, pa je logično da je njezin lijepo uređen prostor postao dio radnje jednoga poglavlja i u mojem nedavno obavljenom romanu „Nietzsche s Trešnjevke“ (Fraktura, 2026.). 

 Istraživanja u Hrvatskoj o čitanju ne idu nam u prilog: čita se manje nego prije (dva)desetak godina, a knjige se kupuju sve rjeđe. U knjižnicama pak nalazimo izvor najvećeg broja objavljenih knjiga. Knjižnice služe, dakle, i kao mjesto susreta, prostor za učenje i razmjene ideja, lijek za usamljenost i dosadu, ali i bijeg od vrućina u sparnim ljetnim danima.

 Ako, baš poput mene, volite miris velikih biblioteka u kojima odzvanja šapat priča i pjesama pisaca i pjesnikinja zauvijek udaljenih vremenom i prostorom – kao i onih nama bliskih, današnjih i ovdašnjih književnica i književnika – pohrlite u klimatizirane prostorije zagrebačkih gradskih knjižnica, gdje će vam mudre, obrazovane i susretljive knjižničarke, uz blag osmijeh, dati koji savjet za dobru literaturu.

 Neka nam ovo zagrebačko ljeto bude ispunjeno čitanjem pažljivo odabranih knjiga…