Zvukovi i mirisi Črnomerca

Putnik namjernik u šetnji zagrebačkim kvartom Črnomerec u mogućnosti je doživjeti svu njegovu ljepotu u zvukovima, mirisima i sjaju grada koji se povremeno – na obroncima Medvednice koja se spušta gotovo sve do Ilice – isprepleće s dodirom i treperenjem prirode u obliku potoka i predivnih park-šuma. Zagreb poput pjesnika poziva čovjeka da otvori sva svoja osjetila i postane njegov dio.

Črnomerec je zapadni predio Zagreba, koji se nalazi između Donjeg grada na istoku, Kustošije na zapadu i Trešnjevke na jugu, od koje ga dijeli željeznička pruga. Njegov prepoznatljiv dio je potok Črnomerec – jedan od najpoznatijih zagrebačkih potoka, što izvire kao Veliki potok u podsljemenskoj zoni negdje kod Grafičara – po kojem je ova gradska četvrt dobila ime i koja je niz desetljeća predstavljala zapadni ulaz u grad, a još od 1910. godine označavala „rub grada” svojim tramvajskim okretištem. 

Naziv Črnomerec dolazi, dakle, od naziva medvedničkog potoka i nekadašnjeg prigradskog sela, koji se u povijesnim izvorima javljaju u oblicima Č(e)rnomerec i Č(e)rnomerci. Postoji i legenda da je potok Črnomerec, kao i naselje, dobio ime po mutnom liku, mlinaru koji je živio na potoku i u svom mlinu „mlio” žito varajući pritom kumice na vagi – nazivale su ga „črni merec” – i one su ga se bojale, dok se u drugoj verziji spominje visoki tamnoputi mesar. Ipak, valja reći kako nema potvrde u povijesnim izvorima ima li naziv kvarta ikakve veze s mjerenjem na crno, kako se prenosi priča u spomenutim gradskim legendama. 

S ruba Črnomerca, iz Knjižnice Kustošija, gdje sam došao posuditi nekoliko književnih djela – o mirisu knjiga čitateljima ne trebam posebno pisati – pješice sam se zaputio u park-šumu Jelenovac. Pratili su me pritom zvukovi gradskih autobusa i automobila, zvrndanja tramvaja na okretištu Črnomerec te udaljene zračne trube lokomotive kao podsjetnik na činjenicu da je potkraj 19. stoljeća željeznička pruga omogućila da u njezinoj neposrednoj blizini nastane prva industrijska zona u koju su se smjestili brojni industrijski pogoni, radionice i skladišta, od kojih mnogi – kao primjerice pogon ciglane na Črnomercu – više ne postoje ili ne funkcioniraju.

Prelazeći potok Črnomerec – taj vodeni žig Zagreba – koji ljeti kopni, ponovno postajem svjestan kako je bogata industrijska povijest povezana sa specifičnim obilježjima kvarta. U osamdesetim godinama 20. stoljeća život je na Črnomercu, barem što se mirisa tiče, bio u znaku triju tvornica: uz Zagrebačku pivovaru i Plivu mirisom i velebnim ciglenim zdanjem isticala se tvornica kave Franck. 

Zanimljivo je da su Tvornica cikorije Hinka Francka sinovi i Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada svečano otvorene iste godine: 1893. I sada, dok Ilicom prolazim pokraj nekadašnjeg kompleksa vojarni, izgrađenog još u vrijeme Austro-Ugarske, potvrđuje mi se činjenica kako je miris pečene kave tvornice Franck u Vodovodnoj ulici svojevrsni pečat Črnomerca, koji se, dakako, jednako intenzivno širi i drugim meni omiljenim zagrebačkim kvartom: Trešnjevkom. Ali, o Trešnjevki i njezinim posebnostima neki drugi put. 

Razmišljajući o mirisima i zvukovima grada, pitam se ima li Črnomerec jedinstven zvučni / mirisni krajolik i koji su zvukovi i mirisi nestali iz kvartovske memorije. Na isto pitanje odgovor su pokušali ponuditi i autori Tin Dožić, Andro Giunio i Luana Lojić u svojem zanimljivom projektu koji je urodio izložbom „Zvučna fotka Črnomerca“ koja je u travnju 2025. postavljena u Galeriji VN, ogranku područne Knjižnice Vladimira Nazora. Sjeća li se netko od starijih stanovnika upečatljiva mirisa Tvornice duhana koji je u potpunosti iščeznuo iz kvartovske memorije – prolazi mi misao glavom – ili postoje li tonski zapisi rzanja konja koji je, od 1891. pa sve do 1910. godine, Ilicom od Zapadnoga kolodvora vukao prugom tramvajska kola samo do Vodovodne ulice? 

Ulazim iz Ilice u Mandaličinu ulicu, gdje sam prošao pokraj pekare pa sam se, osjetivši miris svježega kruha, pomalo gladan počeo uspinjati strmim Vrhovcem prema Zatišju i dalje. Ulica je dobila naziv po „mandalici“, posebnoj vrsti marelice, voću koje zrije oko dana svete Mandalijene – to jest Marije Magdalene – u drugoj polovini srpnja. Eto još jednog mirisa koji je nestao iz našeg sjećanja… Crkvena zvona – koja su sve do izuma mehaničkoga sata u 14. stoljeću, služila kao glavni orijentir u vremenu i svojevrsna „društvena mreža“ – javljaju mi da je podne. Nakon ustrajnog hodanja dolazim do ulaza u park-šumu Jelenovac. 

Ovdje prevladavajući gradski zvukovi poput automobilskih truba, tramvajskih kočnica i građevinskih radova nestaju i pretapaju se u suptilne zvukove žuborenja potoka, pjeva ptica, gracilnog kretanja mladih srna, krckanja grančica pod nogama i šumorenja lišća na vjetru.  

U koračanju šumom uživamo u malim blagodatima života: u gutljaju vode, komadiću kruha, mirisu plodova i tišini drveća. 

Lagana ljetna šetnja zagrebačkim kvartom Črnomerec nudi putniku namjerniku mnoštvo različitih osjetilnih iskustava kao na dlanu: od buke i vreline grada do milozvučja, okusa i mirisa prirode. Zagreb uistinu poput pjesnika poziva čovjeka da otvori sva svoja osjetila i postane njegov dio.