Lice (i naličje) Ilice

Zagreb je danas drukčiji grad nego što je bio u vrijeme mojega odrastanja. Teško mi je to objasniti jednostavnim riječima. Mirisi, osjećaji, raspoloženja, izrazi lica i gestikulacija – a znam da sve to može biti stvar subjektivnog doživljaja – danas mi se čine posve drukčijima. Ponekad imam osjećaj da ne pripadam ovome podneblju, pa čak ni razdoblju. 

Šetao sam jutros Ilicom i u blizini Britanskoga trga zavirivao u stare veže, riskirajući pokoji zlurad pogled i opomenu jer, uostalom, to nisu moje veže ni moji stanovi. Ipak, nisam posustajao, lagano sam kročio u ta meni draga zdanja, a opet izgubljene prostore nekadašnjega grada i ostajao ošamućen starošću i propadanjem – licem i naličjem Ilice – baš poput čovjeka koji nakon niza godina posjećuje kuću svoga rođenja koju nije vidio od djetinjstva.

Hodajući tako usporedo s tramvajima i ljudima, u mislima sam ponavljao poznate činjenice o meni dragoj ulici… Ilica je jedna od najstarijih i najdužih ulica u Zagrebu. Prvi put spominje se još u 15. stoljeću (u dokumentu iz 1431. godine) – kao naselje lončara – a  danas se na svojih 5,5 kilometara proteže kroz sjeverozapadni dio grada, povezujući središnji Trg bana Jelačića s Vrapčem na zapadu. Tijekom povijesti, Ilica je bila glavna prometna ruta koja je služila putnicima i zanatlijama, trgovcima i prodavačima, hotelijerima i ugostiteljima, a u suvremeno doba poznata je po svojim brojnim trgovinama i kafićima, knjižarama i antikvarijatima, te kulturnim znamenitostima i manifestacijama.

Promatrajući pročelja zgrada prisjetio sam se svojih književnih junaka dok hodaju ovim dijelom grada: Ferdinand Forbah, glavni lik mojega "Ponavljanja", baš kao i Ivan Kovačić Crni, mladić iz mojega romana "Kad su padali zidovi" – o odrastanju u Zagrebu krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća – koračali su užurbanom Ilicom u potrazi za ostvarenjem svojih snova. Zamišljam i drage mi zagrebačke književnike kako se kreću ovim putem: Zagorku s prijateljicom u popodnevnoj šetnji, Krležu dok osmišljava lik Rafaela Kukca iz novele "Vjetrovi nad provincijalnim gradom", Marinkovića na putu iz Visoke ulice, gdje silazi Mesničkom prema Frankopanskoj jer žuri na večeru u restoran "Kod Drageca", u kojem sam ga jednom prilikom u svojoj mladosti i upoznao, ili Matoša, kako se, još na početku 20. stoljeća, pripito klati izlazeći iz kavane "Corso", iz Gundulićeve, na jutarnjim suncem obasjanu Ilicu.

Nasmijem se u sebi jer me vesele te imaginarne slike, ti nezapisani "ilički putopisi" mojih književnih prethodnika, pjesnika i romanopisaca u čije sam riječi bio i ostao zaljubljen. A onda ponovno zađem u jednu vežu, drugu, pa treću i tugaljivo zaključim da ih je nagrizao zub vremena. Naravno, i potres koji je uzdrmao Zagreb i njegove stanovnike prije nekoliko godina učinio je svoje.

Činilo mi se kao da je i dio mene iščeznuo s posustajanjem tih malih iličkih veža, dvorišta i kuća. Nekada su bile žive, pune radnji, prodavaonica i očuvanih stanova, a danas su neke od njih tek oronula zdanja koja podsjećaju na slavnu prošlost. Pogled mi je pao na gotovo izbrisan natpis "Radionica popluna", da bih trenutak poslije iza zamagljenoga prozora zamijetio staru gospođu, vjerojatno nečiju baku. Gledala je u daljinu, očima mlađim od lica, uranjajući u prostor i vrijeme koji se više neće vratiti.

Od te sam misli uzdahnuo i još jednom spustio pogled na iskrzani podsjetnik na propali obrt ispod bakina prozora. Pomislio sam kako je možda upravo ona bila dio tog poplunarskog ceha i zajedno sa svojim ocem i majkom prije pedesetak godina održavala zanat koji će jednog dana postati suvišan. Iznenada starica duge bijele kose otvori prozor i glasno povikne:

– Gospon dragi, svakoga smo petka tancali, tu malo više… u ulici.

– Da. Da… razumijem… svakoga petka… – smeteno sam ponovio, kada sam primijetio suze na staričinu izboranu licu i ruku koja se pojavila iza njezinih leđa pa zatvorila prozor te navukla zavjese.

Bakino je lice, poput slave nekadašnjih obrtničkih radnji i dućana, prekriveno velom prošlosti već u idućem trenutku nestalo iza zavjesa. Nepromišljeno sam zavirivao u tuđe prozore i dvorišta, pomislio sam, promatrajući sa sjetom svijet koji je bio i vrijeme koje se više nikada neće ponoviti... kroz lice i naličje zagrebačke Ilice.