"Kad bi došao asfalt, sve bi bilo bolje"

- Moramo reći da mi u Varešu imamo veliki broj sela koja su zahvaćena rudarstvom, a cestovna komunikacija je doista nenormalna. Zašto je to tako, ne znamo. Upućivali smo brojne zahtjeve prema nadležnima, ali smo uvijek nailazili na šutnju, kaže župnik Župe svetog Mihaela u Varešu fra Leon Pendić.

Duboštica je jedno od najstarijih sela općine Vareš. Spominje se još u 14. stoljeću kad se ovdje nalazila carinarnica kralja Tvrtka. Poslije paljenja franjevačkog samostana u Olovu 1700. godine, katolički puk se seli prema Đakovu. Novo naseljavanje počinje dolaskom Austrougarske. Prije posljednjeg rata ovdje je živjelo oko 200 stanovnika, a danas 42-oje.

- Što kazati o ovim ljudima? Ljudi su otjerani sa ovih prostora i otišli po svijetu. Mali ih se broj vratio. Od 200 vjernika tu ih je 42-oje, što u odnosu na druga mjesta predstavlja veliki broj. Imamo i četvero djece koja pohađaju osnovnu školu, kaže župnik Župe svetog Mihaela u Varešu fra Leon Pendić, koji je također rođen u ovom selu.

Osnovni problem ovog sela je odsječenost od drugih većih mjesta zbog vrlo loše cestovne komunikacije u duljini od 21 kilometar, što predstavlja vrlo značajno ulaganje te se nitko ne želi uhvatiti u koštac s ovim problemom, a ljudi ovdje žive i rade. No, sve zaustavlja neriješeni problem ceste.

- Moramo reći da mi u Varešu imamo veliki broj sela koja su zahvaćena rudarstvom, a cestovna komunikacija je doista nenormalna. Zašto je to tako ne znamo. Upućivali smo brojne zahtjeve prema nadležnima, ali smo uvijek nailazili na šutnju. Veliki su problemi zbog te prometnice. Problem je kada djeca idu u školu, kada stariji idu liječniku, o trgovini ne treba trošiti riječi. Teško je i bez te ceste. Ne znam kako ljudi ovdje mogu živjeti na dostojanstven način, kaže župnik.

U Duboštici žive sestre Kristina i Valentina Pendić koje se bude svako jutro u 5:30 kako bi na vrijeme stigle u školu, a nastava im počinje u osam sati.

- Meni je ovdje lijepo. Sviđa mi se. Ima šuma, rijeka, ali ne mogu voziti bicikl, tužno kaže mlađa Kristina, dok je starija Valentina, učenica sedmog razreda već svjesna da je cesta osnovni problem.

- Kad bi došao taj asfalt sve bi bilo bolje.

U Duboštici živi i Iva Pendić, rođena Zadranka, koja je kaže zbog ljubavi napustila raskoš grada Zadra i uputila se u nešto sasvim drugačije, ali jednako lijepo na neki drugi način.

- Udala sam se ovdje i evo živim 14 godina. Muž radi u šumariji, ja sam kućanica. Bavim se stočarstvom. Ovdje je život miran, nije buran kao u gradovima. No, problem predstavlja ta prometna odsječenost. Nama treba cesta, ali vlasti kao da ne mare. Kad djeca idu u školu onda imamo kombi, ali kad škole nema, nema niti prijevoza. Najgore je za ove starije. Ne daj Bože da se ozbiljnije razbole.

Kaže Iva i naglašava da joj se život dolaskom u Dubošticu promijenio za 360 stupnjeva, ali da se sada ne bi vraćala u svoj Zadar, kojega jednako voli kao i ranije.

Raskoš prirodnih ljepota na svakom koraku i radost svakodnevnog obiteljskog života nemaju cijenu.