Argentinski dio Ognjene zemlje

Četvrti dio

Otok Ognjena zemlja, odnosno Tierra del Fuego, podijeljen je na argentinski dio na istoku i čileanski na zapadu. Na sjeveru otoka živjeli su pripadnici plemena Ona ili Selk'nam. Bili su nomadi koji su ovisili o divljem gvanaku, kojim su se hranili i u čije su se krzno umotavali.

Vjerovali su u vrhovno biće Temaukel, koje postoji od pamtivijeka i održava svemir i moralne zakone. Smatra se da su došli sa sjevera jer, za razliku od plemena Yagan i Alacalufe, nisu se bavili ribolovom niti su plovili. Indijanci su stalno održavali vatru, i upravo je to bilo prvo što je Magellan vidio kada je noću uplovio u tjesnac, pa je otok nazvao Tierra del Fuego, što znači Zemlja vatre.

U snijegu su ostajali tragovi Indijanskih stopala omotanih krznom. Riječ za veliko stopalo bila je patagon, pa je po tome cijelo područje dobilo naziv Patagonija, koja obuhvaća više južnih pokrajina Argentine i Čilea.

Selk’nami su na tom prostoru živjeli oko 6000 godina. Prema evidenciji Alejandra Canasa, 1896. godine bilo ih je 3000, 1919. godine 279, a 1945. godine samo 25. Danas više nema nijednoga pripadnika toga plemena. Prije dolaska Europljana u Patagoniji je, u četirima različitim plemenskim skupinama, živjelo oko 12 000 Indijanaca, a prosječan životni vijek bio im je oko 40 godina.

Bijelci su počeli naseljavati Ognjenu zemlju krajem 19. stoljeća. Bili su to pomorci, istraživači, misionari, kolonizatori i oni koji su čuli da ondje ima zlata. Među njima se posebno ističe rumunjski Židov, inženjer Julio Popper (1857. – 1893.), sin profesora hebrejskog jezika iz Bukurešta, koji je u Ognjenu zemlju došao 1886. godine i dobio dopuštenje argentinske vlade da istražuje teritorij.

Popper je pronašao znatne količine zlata te je čak tiskao vlastite zlatnike. Kada je 1890. argentinski peso doživio slom na burzi u Buenos Airesu, Popperovi su zlatnici postali službeno sredstvo plaćanja. Međutim, njemu i drugim doseljenicima veliku su prepreku predstavljali domoroci, Selk’nam Indijanci. Uzimali su ovce farmerima jer nisu poznavali pojam privatnog vlasništva, a smetali su i tragačima za zlatom.

Popper ih je počeo nemilosrdno progoniti i ubijati. Koristeći pse mastife, organizirao je pokolje te je u velikoj mjeri odgovoran za njihov genocid. Kao dokaz ubojstva isprva se donosilo odrezano uho, a kasnije glava. Ni sam Popper nije dugo poživio. Kao tridesetšestogodišnjak pronađen je mrtav u hotelskoj sobi u Buenos Airesu. Liječnici nisu bili sigurni u uzrok smrti, a nagađalo se i o trovanju zbog sukoba povezanih s događajima na Ognjenoj zemlji.

Priča o zlatu na Ognjenoj zemlji i okolnim otocima stigla je i do Dalmacije, pa su se ondje uputili Mimičani i drugi stanovnici okolice Omiša, kao i brojni otočani, ponajviše Bračani. No u vrijeme njihova dolaska Popper je već iscrpio najveći dio nalazišta. Doseljenici su se stoga ubrzo morali okrenuti drugim poslovima, jer povratak nije bio jednostavan.

Danas se tragovi njihova prisustva očituju u nazivima poput potoka Kovačića (Arroyo Kovacic) ili rječice Milne (Río Milna), koji se nalaze na argentinskom dijelu Ognjene zemlje.

Granica između argentinskoga i čileanskoga dijela Ognjene zemlje može se prijeći na dva mjesta. Sjeverniji i sigurniji prijelaz je San Sebastián, dok je južniji prijelaz Radman manje pouzdan jer se granica prelazi preko potoka te ovisi o vodostaju.

Na obali Atlantika, na istočnoj strani Ognjene zemlje, smjestio se grad Río Grande. Nastao je u srcu nekadašnjeg teritorija Selk’nam Indijanaca, na mjestu gdje su 1893. salezijanski svećenici osnovali misiju. Grad je ubrzo prerastao u luku i središte u koje su dolazili farmeri, a službeno je osnovan 1921. godine.

Za njegov razvoj najzaslužniji je José Menéndez, koji je došao bez imovine, a potom počeo graditi ceste, pristaništa, otvarati trgovine i dovoditi stanovništvo. Nakon njega dolaze obitelji Braun, Bridges te brojni Hrvati. Danas u Río Grandeu živi oko 70 000 stanovnika i grad je značajno lučko i industrijsko središte.

Mjesto je to, gdje gotovo stalno puše vjetar, a iza horizonta nema kopna sve dok se, kružeći oko Zemlje, ponovno ne dođe do Ognjene zemlje. Na šetnici San Martín nalazi se spomenik s hrvatskim grbom, koji je 2001. godine postavilo hrvatsko društvo u znak očuvanja veza s domovinom predaka.

Na spomen ploči stoji:

U ZNAK SJEĆANJA NA HRVATSKE DOSELJENIKE I NJIHOVU PIONIRSKU NAZOČNOST U OVIM JUŽNIM ZEMLJAMA

IZ DALJINE ZA VJEČNOST, NJIHOVI SINOVI I POTOMCI

Na argentinskome dijelu Ognjene zemlje nalazi se još naselje Tohluin, ali i do nedavno najjužniji grad na svijetu — Ushuaia, s oko 80 000 stanovnika, smješten uz kanal Beagle. Danas sjeverni dio kanala pripada Argentini, a južni Čileu. Na južnom dijelu se nalazi gradić Puerto Williams na otoku Navarino, koji od nedavno nosi naziv najjužnijeg svjetskog grada, sa svojih 2000 stanovnika.

Kanal Beagle nazvan je po engleskom brodu, čiji je najpoznatiji putnik bio Charles Darwin. Ushuaia je staro indijansko ime koje znači uvala uvučena prema zapadu, pri čemu riječ aia označava uvalu.

Prvi brod koji se ondje dulje zadržao bio je Allen Gardiner, koji je dovezao misionare s ciljem pokrštavanja domorodačkog stanovništva. Nakon njih dolazi argentinska mornarica, a potom i Fortunato Beban, rođen na Zlarinu 1851. godine.

Beban je bio prijatelj Petra Zambelića, jednoga od prvih kolonizatora pokrajine Magallanes. Obojica su plovila do Rta Horn i trgovala s pripadnicima plemena Yagan. S Bebanom su došli i njegovi sinovi, Fortunato mlađi i Tomas, te su se oko 1900. godine nastanili u Ushuai. Njegova kuća, poznata kao Casa Beban, i danas postoji i pretvorena je u kulturni centar.

U kanalu Beagle bili su poznati njihovi brodovi: General Garibaldi, Tomasito Dalmata, Fortunato Viejo i Florencia.

Plovidba tim krajevima bila je iznimno zahtjevna, no Fortunato Beban bio je vješt pomorac koji je znao kako se nositi s vjetrovima i olujama. Sam je pronašao način plovidbe na izlazu iz kanala Brecknock, gdje su brodolomi bili česti. Njegove su se upute prenosile usmenom predajom, pa je taj prolaz prozvan Paso Beban.

Godine 1899. argentinski predsjednik Julio Roca i čileanski predsjednik Federico Errázuriz sastali su se na brodu Belgrano radi rješavanja graničnih pitanja, te su tom prolazu dali ime Paso Belgrano. I danas postoji inicijativa da se vrati naziv Paso Beban, u čast pomorca koji je spasio mnoge živote.

Jedan drugi prolaz ipak nosi ime Paso Beban, ali po njegovu sinu Tomasu. Početkom 20. stoljeća nije postojala cesta između Ushuaie i jezera Fagnano. Tomas Beban okupio je skupinu ljudi kako bi pronašli najlakši prolaz kroz planinski lanac Sierra Valdivieso. Danas tim putem prolaze planinari i andinisti.

U Ushuai postoje Ulica Fortunato Beban i prolaz Pasaje Tomás Beban.

O Fortunatu Bebanu, ali i o drugim Hrvatima, može se saznati više na Hrvatskome postavu Pomorskoga muzeja. Hrvatska zajednica izborila se za svoj prostor u kojem, koristeći hrvatska obilježja, prikazuje povijesni tijek prisutnosti Hrvata na ovim krajevima.

Tehnička škola u Ushuai, Colegio Técnico Provincial Olga Bronzovich de Arko, nosi ime hrvatske profesorice čija je obitelj podrijetlom iz Selaca na otoku Braču. Njezin otac Andrija Bronzovich stigao je u Ushuaiu 1923. godine kao veteran Prvoga svjetskog rata. S njim su došli njegov brat Jure i nevjesta Kate. Oženio se Mandicom Bezmalinovich, također bračkoga podrijetla.

Na glavnoj šetnici Ushuaie viori se hrvatska zastava, na mjestu koje se zove Hrvatski trg. 

Posveta je to zemlji predaka male zajednice, koja svjedoči o iznimnoj upornosti i prilagodljivosti hrvatskih iseljenika, koji su i na krajnjem jugu svijeta ostavili dubok i prepoznatljiv trag.