Argentinske pokrajine i hrvatski tragovi: od Chaca do Santa Fea

Drugi dio

Argentina je podijeljena na 23 pokrajine i autonomni glavni grad Buenos Aires. Pokrajine se dijele na okruge (departamentos), osim glavnog grada Buenos Airesa koji se dijeli na gradske četvrti (partidos).

Dalmatincima su, osim glavnoga grada, najpoznatije pokrajine Santa Fe i sjeverna pokrajina Chaco, udaljena oko 1000 kilometara od Buenos Airesa.

Pokrajina Chaco

Argentinski Chaco prostrana je ravnica na sjeveru zemlje, obilježena suptropskom klimom, ljetnim žegama i povremenim sušama. Krajolikom dominiraju rijetke šume i trnovito raslinje, između kojih se u kišnom razdoblju pojavljuju plitke lagune i močvarna područja. Nekada je taj prostor bio iznimno bogat šumama, osobito tvrdim drvom poput quebracha, no tijekom vremena bio je podvrgnut intenzivnoj eksploataciji.

Premda je argentinsko gospodarstvo ponajprije bilo usmjereno na poljoprivrednu proizvodnju u vlažnim pampama, šumarstvo je dugo predstavljalo važan prateći izvor razvoja. Nakon naglog porasta stanovništva sredinom 19. stoljeća znatno je porasla i nacionalna potražnja za drvom za građevinarstvo i gorivo. To je potaknulo snažnu eksploataciju šuma tropskih i suptropskih krajeva, među kojima je Chaco imao istaknuto mjesto.

Prvi Europljani koji su došli u Chaco bili su Talijani, a početkom 20. stoljeća počeli su stizati i Hrvati, najvećim dijelom Dalmatinci s Brača, Hvara i okolice Imotskoga. Krčili su šume i tako stvarali velike farme gdje goveda pasu danju i noću, kako je zapisano u jednoj knjizi.

Glavni grad Chaca je Resistencia, smješten uz rijeku Paraná, u kojem živi oko 300 000 stanovnika, a Hrvati su svoje mjesto dobili u samome središtu. Uočljiva je tabla s natpisom Trg Republike Hrvatske (Plazoleta República de Croacia), na kojem se nalaze tri kamene ploče. Na jednoj je karta Hrvatske, na drugoj hrvatski grb, a na trećoj tekst hrvatske himne.

Cestom prema zapadu nailazi se na gradić Quitilipi, što na indijanskom jeziku znači sova, u kojem živi oko 25 000 stanovnika. Nije to nikakvo glamurozno mjesto, već tipično za pampu — prašnjavo u sušno i blatnjavo u kišno doba godine, gdje se na ulici mogu vidjeti i konji i krave. Na nas iz Hrvatske poseban dojam ostavlja mali trg i spomenik Hrvatima. Povodom obilježavanja stogodišnjice doseljenja postavljena je ploča s hrvatskim prezimenima i spomenik u znak sjećanja na hrvatske doseljenike.

Slično je i u malo zapadnijem gradiću, drugom po veličini u Chacu, koji se zove Presidencia Roque Sáenz Peña, a ime je dobio po argentinskom predsjedniku iz 1910. godine. Tu živi oko 76 000 stanovnika, a među njima i određen broj Hrvata, od kojih gotovo nitko više ne govori hrvatski jezik. 

Međutim, osjećaju pripadnost Hrvatskoj, a na centralnome mjestu u gradu postoji šetnica Paseo República de Croacia. Na njoj se nalaze kapelica posvećena Gospi iz Međugorja, hrvatski grb i spomenik s tri ploče s popisima hrvatskih prezimena. Ispod hrvatskoga grba piše:

NAŠIM HRVATSKIM DOSELJENICIMA

KOJI SU CHACO UČINILI VELIKIM

SVOJIM POŠTENJEM, RADIŠNOŠĆU

I KOMPROMISOM S OVIM SVETIM NEBOM KOJE IH JE VELIKODUŠNO PRIMILO

12. 5. 2001.

Pokrajina Tucumán

Za to područje zadužen je Počasni konzulat Republike Hrvatske u Tucumánu, na čijem je čelu Catalina Lonac, lokalna poduzetnica. Tucumán je sjeverozapadna pokrajina, čiji je glavni grad San Miguel de Tucumán, peti po veličini grad u Argentini, u kojem živi oko 550 000 stanovnika.

U Tucumánu živi i nešto Hrvata, od kojih svakako treba spomenuti Ljudevita Tušeka, koji je odlukom Senata proglašen počasnim građaninom Argentine.

U Tucumánu postoji osnovna škola koja nosi naziv Instituto República de Croacia, gdje se nastava odvija na španjolskom jeziku. Nažalost, pohađa je mali broj učenika hrvatskoga podrijetla. No djeca unatoč tomu uče o Hrvatskoj, a naučili su i otplesati Splitski ples.

Pokrajina Santa Fe

Provincija Santa Fe nalazi se u unutrašnjosti Argentine, udaljena oko 400 kilometara od Buenos Airesa, i prema procjenama u njoj živi oko 46 000 Hrvata. Krajolikom prevladava pampa, a kolokvijalno se naziva Pampa Gringa, zbog velikog broja stranaca, mahom Talijana, Španjolaca i Hrvata.

Najveći grad provincije Santa Fe i treći po veličini u državi je Rosario, s oko 1 300 000 stanovnika, smješten na obali rijeke Paraná. Procjenjuje se da na njegovu području živi oko 30 000 Hrvata i njihovih potomaka.

Jedan od prvih Hrvata koji su došli u Rosario bio je Boljanin Matija Nikolorić. Bilo je to 1812. godine, kada je Rosario bio malo selo. Nikolorić je bio vlasnik prve pošte i prve kuće na više katova, a bio je izabran i za gradonačelnika.

Jedan trg u Rosariju nosi ime Plaza Buratovich, po Hvaraninu majoru Buratoviću.

Tu nailazimo i na ime Ivana Vučetića. Pod nazivom Instituto de Capacitación en Criminalística Juan Vucetich u Rosariju je osnovan studij kriminalistike, a prva generacija studenata diplomirala je 2009. godine.

Na vidljivome mjestu u gradu nalazi se spomenik Zvonimirova lađa (La Nave de Zvonimir), smješten u parku ispred velebnog zdanja Spomenika zastavi. Lađa je maleni remorker izgrađen 1902. godine, kojega su vlasnici Talijani ustupili kako bi se podigao spomenik hrvatskoj zajednici, ali i Argentini kao zemlji koja je prihvatila mnoge Hrvate.

Spomenik je napravljen prema zamisli arhitekta Dražena Jurage, tadašnjeg počasnog konzula Republike Hrvatske u Rosariju. Zahvaljujući njemu te Alfredu i Domingu Kovačeviću, ideja je realizirana. Svečano otvorenje upriličeno je 30. svibnja 1997. godine. Na ploči uz lađu, ispod stihova Vladimira Nazora, potpisani su tadašnja veleposlanica Republike Hrvatske u Argentini Neda Rosandić Šarić i župan Hermes Binner.

ZVONIMIROVA LAĐA

HRVATSKA

JOŠ JE TU – NA TVRDOJ SIKI

JOŠTE LEŽI NASUKANA

OSAMSTOTO MINU LJETO

ŠTO JE MLATE SA SVIH STRANA

STRAŠNO O NJU UDARAJU

VJETAR, TALAS I OLUJE

SLOMILA SE, PRIGNULA SE

NA PIJESKU JE – AL JOŠ TU JE.

(Vladimir Nazor, 1912.)

U gradu djeluje hrvatsko kulturno društvo, Podcast Bar Croata, katolički centar te razmjenski lektorat hrvatskog jezika i književnosti pri Nacionalnom sveučilištu. Funkciju počasnog konzula Republike Hrvatske u novije vrijeme obnaša Mirko Juraga.

Jedno od najstarijih naselja u pokrajini Santa Fe, ali i u Argentini je Villa Mugueta, gdje živi oko 2550 stanovnika. Na samom ulazu u mjesto nalazi se spomenik s tri zastave, od kojih je jedna hrvatska.

Nazočnost Hrvata na ovome mjestu vrlo je uočljiva, jer ih ondje ima još od 19. stoljeća, a počeli su se okupljati u društvu Sociedad Croata de Socorros Mutuos (Hrvatsko pripomoćno društvo), koje je osnovano 1925. godine.

Društvo danas nosi naziv Hrvatsko sportsko i kulturno društvo. U mjestu postoji i Hrvatska ulica, a jedan od gradonačelnika u novijoj povijesti bio je Esteban Bogdanich, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru.

Kuriozitet Villa Muguete je kip Gospe od Zdravlja, jedini u Argentini, jer tamo nije običaj štovati tu Gospu. Međutim, 1927. godine u Argentinu je došao Stipe Gamulin iz Jelse, a prije njegova dolaska iz Villa Muguete su mu pisali da donese Gospin kip s Hvara.

Šezdesetih godina 20. stoljeća jedna se djevojčica teško razboljela. Njezina majka zavjetovala se Gospi od Zdravlja da će joj darovati kosu svoje djevojčice ako ozdravi. Tako je i bilo. Djevojčica je ozdravila, a Gospa je dobila pravu kosu. Mnogo godina kasnije, kada je djevojčica odrasla i udala se, ponovno je ošišala svoju dugu kovrčavu kosu i darovala je kipu. Tako jedina Gospa od Zdravlja u Argentini ima prirodne uvojke zahvalne vjernice.

Hrvatsko pripomoćno društvo Villa Mugueta obilježilo je 100 godina postojanja u kolovozu 2025. godine. Okupilo se mnoštvo Hrvata, od kojih su neki došli iz raznih gradova pokrajine Santa Fe i iz Buenos Airesa.

Značajna hrvatska zajednica živi u Chovetu, mjestu s oko 2500 stanovnika, smještenom 400 kilometara od Buenos Airesa. Gradić je osnovan 1923. godine, a procjenjuje se da je oko 50 % stanovništva hrvatskoga podrijetla. Počeci dolaska Hrvata vezani su uz prve godine razvoja mjesta i razdoblje kada je u Argentinu godišnje dolazilo i do 7000 Hrvata.

Hrvatska zajednica u Chovetu je homogena, ali nema vlastito društvo, već se okuplja u crkvi posvećenoj sv. Anti Padovanskom. Crkva se gradila od 1936. do 1940. godine zahvaljujući svećeniku Leonardu Ruskoviću, nakon kojega su djelovali Lino Pedišić i Amadeo Di Illio.

U blizini crkve nalazi se niska zgrada koja je služila kao prenoćište dječacima dovedenima 1949. godine. Tamo ih je prihvatio franjevac Lino Pedišić (Pašman, 1918. – Buenos Aires, 1989.), koji je u Chovet došao tri godine ranije.

Godine 2009., prilikom obilježavanja 80. obljetnice dolaska dječaka, Berislav Marović, jedan od njih, ispričao je:

U travnju 1949. godine došli smo u Buenos Aires. Već u svibnju padre Paško odveo je prve đake u ono što je kasnije postalo dječji zavod ‘El Hogar de San Antonio’. Bili su to, osim mene, još Krešo Holuk i Stanko Marović. Prvu noć proveli smo kod Jakašinih dok se nije organizirao smještaj u domu. Bili smo jako dobro primljeni unatoč nekim nesuglasicama koje su vladale između fratara i stanovništva. Naime, bilo je tu puno Dalmatinaca, a neki su još mahali putovnicama Austro-Ugarske i bilo im je teško priznati da su Hrvati. Prije nekoliko godina vratio sam se u Chovet. Nije više bilo fratara, ni djece ali ostalo je nešto iza njih, a to je rad koji je doprinio da se danas svi osjećaju Hrvatima.

Dječji zavod prestao je s radom 1952. godine, kada su djeca premještena u Miramar u pokrajini Córdoba, gdje su franjevci nastavili njihov odgoj i obrazovanje.

Hrvatski jezik danas se koristi vrlo malo, ali se ipak djelomično sačuvao. Stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom, a razvijen je i sport. Iz Choveta potječu nogometaši Ivan Gabrić i Lucijano Pocrnjić te odbojkaš Federico Franetović.

U mjestu postoji Hrvatska ulica, na ulazu se vijori hrvatska zastava, a na lokalnom groblju nalazi se čak 80 % grobova s hrvatskim prezimenima. Gotovo je nemoguće pronaći prezime koje nije hrvatsko.

Nedaleko od Choveta smješten je Venado Tuerto, osnovan krajem 19. stoljeća, u kojem živi oko 80 000 stanovnika. I tu postoji Hrvatska ulica, a hrvatska zajednica okuplja se u kući obitelji Matea i Dominge Kujundžić, gdje su nekada održavali tečaj hrvatskoga jezika (Escuela de idioma croata).

Kako je taj kraj izrazito poljoprivredan, ondje se nalazi i Poljoprivredna škola, na čijem se ulazu može vidjeti hrvatska zastava. Razlog tome je pobratimljenje sa Srednjom poljoprivrednom školom Braća Radić iz Kaštel Štafilića. Zamjenik ravnatelja José Ban u svibnju 2022. godine u Splitu je potpisao suradnju s Alenom Jerkunicom, dekanom Visoke škole Aspira.

Nedaleko od Villa Muguete nalaze se i pogoni za preradu pšenice tvrtke Kokic, Jakas i Ivanišević S.A., koju smo prije više od deset godina predstavili u Gospodarskoj komori Dalmacije u Splitu.

Na jugu pokrajine Santa Fe smjestio se gradić Acebal, koji spominje Joža Kaštelić u članku Naši čakareri u Argentini (Iseljenički muzej, Zagreb, 1. travnja 1938., broj 11), koji je odlomak iz knjige Duhovno življenje tiskane u Buenos Airesu 1937. godine.

Prema njegovim zapisima, poznati iseljenik Ivan Lerotić kupio je zemljište sjeverno od Acebala, a 1915. preselio se u Maggiolo i posvetio govedarstvu. Do 1937. postao je vlasnikom velikih posjeda i jedan od rijetkih koji su se bavili stočarstvom u velikom opsegu. Bio je poznat ne samo kao uspješan gospodarstvenik, nego i kao human i ugledan iseljenik koji je pomagao svojim sunarodnjacima.

U Acebalu je posebna atrakcija proslava sv. Roka, zaštitnika Staroga Grada na Hvaru. Svake godine 16. kolovoza održava se procesija i slavlje koje su uveli doseljenici, a s vremenom je postalo lokalna tradicija.

U to vrijeme argentinski veleposjednici nisu pokazivali velik interes za stočarstvo. Radije su držali velika polja s kravama kao simbol prestiža. Tek kasnije počeli su iznajmljivati zemlju doseljenicima (gringosima), pa otuda naziv Pampa gringa. Parcelirana prodaja zemlje bila je rijetkost, a naši su ljudi među prvima kupovali i nudili najpovoljnije cijene.

Otvaranjem željezničke pruge Rosario – Puerto Belgrano 1912. godine otvoreni su novi poljoprivredni prostori (Rosario, Erasto, Los Muchachos, Bernard, Arminda, Villa Mugueta, Barlett, Bigand, Bombal, Chovet…), koje su naši čakareri (farmeri) brzo naselili, osobito nakon što su zemljišta oko Acebala iscrpljena dugogodišnjom eksploatacijom.

Kako piše Kaštelić: Tako se je naš svijet staložio oko stanice Barlett (danas Villa Mugueta), koja je kasnije preuzela karakter Acebala, dakako nauštrb ovoga.

Nastavlja se…