San Pedro i njegovi ribari: Dalmacija na Pacifiku

Drugi dio:

Ribarstvo kao jedno od najopasnijih zanimanja

Od ribe se živjelo, ali zbog ribe se i umiralo. Prema statistikama Ministarstva rada SAD-a od 100 000 ribara, neovisno o spolu, svake godine nastrada ih 152. To je najveća smrtnost od posljedica na radu, nešto veća od smrtnosti drvosječa, a više od 9 puta veća od smrtnosti policajaca i vatrogasaca. Prema podatcima Obalne straže Kalifornije, između 1992. i 2002. godine 630 profesionalnih ribara izgubilo je život na moru.

Pogreške koje su na kopnu nevažne, na moru mogu biti fatalne. Ako ste zaboravili osigurati vrata ili zatvoriti ventil, doveli ste posadu i brod u opasnost. Osim što treba stalno pratiti vremensku prognozu, treba voditi računa o stabilnosti broda. Ona se mijenja svakim utrošenim galonom goriva i masom ulovljene ribe. Čamci za spašavanje moraju uvijek biti dostupni.

Ribari su jedni druge pozdravljali riječima:

Fair winds and Following sea!

Želja da vjetar i more budu mirni često se nije ostvarivala.

Tragedije na Pacifiku

Potpunu suprotnost toj želji doživio je brod Fidelity, koji je nestao u oceanu 13. studenog 1930. godine, pod vodstvom kapetana Antona Skynka Žabice. U posadi su bili još Velolučanin John Barcott (Barčot), te Augustin, Michael i Vincent Esposito, Louis Lanzo, Ray i Tom Pugliese, A. Scott i Tom Weed. Ribarili su u akvatoriju otoka Anacapa i Santa Cruz, smještenih između Santa Barbare i Los Angelesa, kada je naišla velika oluja. Tri druga broda, koja su se tu našla u isto vrijeme, uspjela su se probiti do obale unatoč velikim valovima. Fidelity je bio pretrpan srdelama i takav se nije mogao oduprijeti oluji. Kada je uočeno da ih nema, u potragu, koja nije dala rezultata, poslana su četiri kutera Obalne straže, jedan vojni razarač i dva aviona.

Vjera ribara i simbolika mora

Ribarski brodovi često su imali kapelicu s figurom Djevice Marije, Queen Of The Sea, a pazilo se da uz nju bude i bar malo svježega cvijeća. I crkva Mary Star Of The Sea u San Pedru posvećena je Kraljici mora koja na oltaru u svojim rukama drži ribarski brod.

Unatoč tomu, brojni su ribarski brodovi iz flote San Pedra otišli na dno. Neki od njih su American Boy, American Rose, Fox, Johnnie Boy, Onward, Pacific, Pan Pacific, Riptide, S. Restitua, St. Anne of Sunset, St. James, San Antonio, Diana Boba Lučina i Western Pilot. S njima je nestalo i nebrojeno pomoraca među kojima je bilo i Hrvata.

Nestanci koji su ostali bez odgovora

Brod Gipsy Girl isplovio je iz San Pedra 5. svibnja 1945. godine i nakon ribanja 1000 milja južno od Meksika nikada više nije viđen. Nestao je zajedno sa sedam članova posade, na čelu s vlasnikom Lukom Lucichem, kapetanom Nickom Plancichem, te pet ribara (Cyril Beach, Williams Jones, E. T. McEnroe, Peter Stevens i Chester Stine).

Pod komiškim kapetanom Mitchellom P. Kuljišem u oceanu je 2. travnja 1971. godine nestao brod San Pedro Boy.

Međutim, najpoznatija je nesreća koja je snašla Belle Isle jer je o njemu pisao časopis National Geographic. Brod je isplovio 12. lipnja 1934. godine iz ribarske luke u San Pedru sa skiperom i 11 članova posade put Paname, pod vodstvom kapetana i vlasnika Ivana Gabelicha. Posljednja ih je vidjela posada broda Santa Margarita i netko ih je čak fotografirao.

Kako se nakon toga jedno vrijeme nisu javljali, Gabelicheva nevjesta Clara nije poput drugih gubila vrijeme, nego je napisala telegram mornarici, koja je ionako imala bazu u San Diegu, udaljenom 150 km južnije. Mornarica je poslala u potragu ratni brod Arizona. U to vrijeme smatralo se iznimnom hrabrošću da jedna doseljenica, žena, napravi takav potez.

Uz Gabelicha (42 godine, oženjen), na brodu je bio radiotelegrafist William Bruer (24 godine, neoženjen) koji, prema pričanju, nije baš bio spretan u svom poslu, pa brod nije bio ni s kim u vezi, osim jednom s obale u San Diegu gdje su stali kupiti mamce. Zalihe hrane bile su im dostatne za nekoliko mjeseci. 

Meksički zaljev poznat je po olujama, ali to tada nije bio slučaj, pa nije bilo razloga da brod nestane. Sudeći prema fotografiji s broda Santa Margarita reklo bi se da je Belle Isle bio prilično nakrcan ribom. Time su možda poremetili stabilnost broda i to je mogao biti razlog njegova potonuća.

Zamolilo se ribarske brodove neka paze ne bi li ih negdje ugledali. Poslana je eskadrila u prelet širokog područja do Galapagosa i izvan ribarskih putova, ali brod na kraju nije bio pronađen. Potraga, u koju su bile uključene i službe San Salvadora, Ekvadora i Paname, obustavljena je 17. kolovoza 1934. godine. Nikada nije ustanovljeno što se točno dogodilo.

Osim Gabelicha i Bruera na brodu su još bili: Luther Ware (32 godine, oženjen, otac dvoje djece), Frank Dragovich (49 godina, oženjen), Baldo Covacevich (42 godine, neoženjen), Morisawa Takeshi (35 godina, oženjen, supruga mu je umrla nakon što su isplovili), Roko Covacevich (38 godina, oženjen), Phillip Tripcevich (52 godine, kuhar, oženjen), Luke Lucich (33 godine, oženjen), Joseph Marks (10 godina), Joseph Paulich (39 godina, oženjen) i Nick Lozich (45 godina, oženjen). Svi su bili iz San Pedra.

Ivan Gabelich i ribarsko zajedništvo

Ivan Gabelich je bio rođen u Vrboskoj na Hvaru 1892., a ribarstvom se bavio od 1926. godine. Na svom putovanju po Americi 1927. godine Gabelicha je posjetio Ivan Lupis Vukić i o tome zapisao dojmljive riječi o njegovoj obitelji i očuvanju jezika i identiteta.

Gabelich je bio prvi predsjednik udruge Fishermen’s Cooperative Association, osnovane u sporednoj sobi prodavaonice hrane u ribarskoj luci, 21. prosinca 1926. Godine, kao američko-hrvatski projekt. Cilj je bio promicanje zajedničkih interesa ribara.

U početku su zajednički kupovali opremu, a s vremenom su se počeli zajedno boriti za bolje cijene ribe pri prodaji tvornicama. Zahvaljujući toj udruzi San Pedro je od uspavana gradića postao nezaobilazni ribarski centar Kalifornije.

Udruga je kasnije postala otvorena za sve vlasnike ribarskih brodova. Godine 2010. imala je 130 članova, od čega 93 vlasnika hrvatskog podrijetla, a zbirna vrijednost brodovlja iznosila je oko 22 milijuna dolara.

Fisherman’s Fiesta — slavlje tradicije

Kada je udruga 1938. godine otvorila novu upravnu zgradu i terminale, organi-zirana je proslava i parada ukrašenih brodova. Stotinu njih paradiralo je lukom, a na čelu je bila Betsy Ross, koćarica Nikole Vojkovicha.

Fešta je postala tradicionalna, a 1946. godine dobila je naziv San Pedro Fisherman’s Fiesta u čast završetka Drugoga svjetskog rata. Osim najljepše ukrašenog broda, birala se i Miss, najljepša djevojka iz ribarske obitelji.

Industrijski uspjeh: Martin Bogdanović

Tvornice za preradu ribe osnivane su u San Pedru već početkom 20. stoljeća. Vlasnici su bili brojni Dalmatinci, među njima Hvaranin Andro Fistonić, ali nijedna se nije mogla mjeriti s French Sardine Company (poslije StarKist) u vlasništvu Martina Bogdanovića.

Martin Bogdanović rođen je 1882. u Komiži, a u San Pedro je došao 1908. godine. Počeo je kao ribar, zatim je kupio vlastiti brod i bio među prvima koji su nabavili brodski frižider. Otvorio je ribarnicu, a 1917. ušao kao partner u The French Sar-dine Company i postao predsjednik uprave.

U vrijeme recesije partneri su izašli iz poduzeća, pa je nastavio sam. Vodio se principima poštenog odnosa prema ribarima, radnicima i kupcima. Kasnije je uveo sina Josepha u posao i promijenio ime tvrtke u Star-Kist, koja je postala sinonim za riblje konzerve u SAD-u.

Nakon njegove smrti 1944. godine posao je nastavio njegov sin.

Martin Bogdanovich u braku sa suprugom Antoinettom, osim već spomenutog sina Josepha imao i kćeri Lucretiju, Geraldine, Dorothy, Ninu, Katherine i Mary. Nina se udala za Nicholasa Trutanicha, dok se Katherine udala za Donalda Lokera, a Mary za Brada Dextera, glumce iz Hollywooda, obojice kolege Ronalda Reagana iz kaubojskih filmova. Pomalo ekstravagantne, sestre Bogdanovich očekivale su ugostiti predsjednika Josipa Broza Tita prilikom njegova posjeta Kaliforniji. To, naravno, zbog mjera osiguranja nije bilo moguće, ali Mary se nije dala zbuniti. Jovanki Broz poklonila je bijele pudlice, koje smo i mi u Hrvatskoj često s njom viđali na fotografijama.

Bogdanovichi su bili obitelj koja je rado pomagala zajednicu.

Na najvišem dijelu San Pedra izgrađen je sportski centar za mlade koji su Bogdanovići financirali s 135 000 dolara. U čast ocu i sinu nazvan je Bogdanovich Recreation Center, a ispred dvorane postavljeno je poprsje Martina Bogdanovića.

Spomenik kao trajna uspomena i ponos

Sve ove priče o dolascima, radu, inovacijama, tragedijama i uspjesima, utkane su u identitet San Pedra.

Zato Fishermen’s Memorial nije tek spomenik od bronce i bakra. On je mjesto sjećanja na generacije ribara koji su gradili grad, hranili obitelji i često plaćali najvišu cijenu svoga poziva. Stoga, obnova spomenika ima dublje značenje. Ona nije samo popravak oštećenog materijala, nego i simbol vraćanja dostojanstva ljudima čija su imena na njemu uklesana. Jer dok god postoji spomenik, postoji i sjećanje.

A dok postoji sjećanje, priča o ribarima San Pedra neće biti zaboravljena.

Kraj