Kakav smo svijet ostavili iza sebe

Korado Korlević je astronom i učitelj iz Višnjana kojeg se drži jednim od najaktivnijih tragača za asteroidima globalno, ali i u povijesti tog istraživačkog rada. Rođen je u Poreču 1958. godine. Gimnaziju je završio u Puli, a Pedagoški fakultet na Sveučilištu u Rijeci. Rado je viđen gost u medijima zbog svog pedagoškog znanja ali i zbog argumentiranog realističnog seciranja današnjice koje nam logično nameće i neke razvoje u budućnosti ove naše napaćene kugle.

Nedavno je Korado Korlević gostovao u dugogodišnjoj i gledanoj emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”, te je na pitanje o budućnosti zemljana do kraja stoljeća rekao:”Kao ljudska vrsta sigurno ćemo preživjeti, naš problem je sljedećih nekoliko tisuća godina jer ako se dogodi da mi ostanemo bez moći stvaranja, ako umjetna inteligencija preuzme i mi služimo za najniže poslove, tipa podmazivanje generatora jer za drugo nismo, onda naravno da nema smisla postojanje tog tipa i mi ćemo otići u rikverc, naprosto ćemo degenerirati u nešto što ne želimo biti.”. 

Pričao je i o zemljanima koji su već sad genetski modificirani, o ljudima koji su već sad spojeni na strojeve, o Kineskinjama koje su rođene kao zameci modificirane, od kojih se pokušava stvoriti superiorni čovjek…

Da me netko vremeplovom vrati u djetinjstvo, pomislio bih da netko priča o nekom nastavku Robocop filma i Blade Runnera…

Druga polovina 2000-tih je donijela promjene koje su zauvijek promijenile čovječanstvo. Razvoj interneta, Facebooka, pametnih telefona, odavno su od nas napravili simbiozna bića, ljude koje imaju svoje željezne dijelove. Da li vidite kojeg čovjeka da nema mobitel u ruci? Slušalice u ušima? Takva bića nisu budućnost, ona su današnjost. Svoje metalne dijelove uklanjamo samo pri spavanju ili tijekom tuširanja.

Neprestani impulsi koji dolaze s naših mobilnih aparata, što poslovno, što privatno, postali su dio naših života, postali su naš matriks. I dok mi koji smo živjeli i prije pametnih aparata možemo do neke mjere birati koliko će to ispunjavati naše živote (ne možemo zbog posla to u potpunosti izignorirati), mladi ljudi koji su odrasli uz smart phone aparate, to doživljavaju kao nešto neizbježno. Ono što je grozno je nedostatak cenzure. Nikad ne bih zazivao bilo kakvu cenzuru ali kako djeca nalaze tutoriale kako izvršiti samoubojstvo, tu moja tolerancija staje. 

Da djeca mogu dolaziti do pornografskih sadržaja i da mogu doći do toga kako koristiti oružje, tu je nešto otišlo previše u krivo. Toliko ima lijepih strana interneta, puno se lakše dolazi do podataka, glazbe, meni je to prava oaza mogućnosti, ali nažalost, neograničeno korištenje interneta čini mi se donosi više zlog nego dobrog. I u teenagerskoj dobi je porasla stopa samoubojstava, neprekidno diktiranje trendova, neprestana izloženost kritikama neistomišljenika, labilne mlade ljude u eri oblikovanja u odrasle osobe dovodi u iskušenja. 

I nije dosta što su razni filteri primjerice mladim ženama nametali model izgleda, sad imamo i AI žene, tako da teško može napokon može postati i nemoguće. Dodatna grozota je što klinci zbog tog konstantnog korištenja mobitela gube držanje, sve su pogrbljeniji, evolucijski idemo unatrag, a da ne pričamo što će ti klinci prolaziti s kičmom u zrelijim godinama. 

Dodatno je zanimljiv i neinteres novih generacija za izlaske i traženje partnera, što implicira da je na dugom štapu ugroženo i razmnožavanje ljudske vrste. Ne baš ljudske vrste, ali definitivno zapadne civilizacije. Na dalekom istoku ipak stvari drugačije funkcioniraju.

Nudeći ideju za rješenje ovih problema, gospodin Korlević je rekao:”Djecu treba zainteresirati za znanje tako da im ono postane jednako privlačno, ako ne i privlačnije od zabave koja im je danas stalno dostupna. To nije nemoguće jer su ljudi po prirodi znatiželjna bića.”.

Kažu da nove generacije strogo biraju, pitaju prvo za prava ne za obaveze. Možda je to i dobro. Možda je to vizija koja će dugoročno rasteretiti pojedinca i napraviti ga slobodnijim. Ali u to me još morate uvjeriti…

Uglavnom, jednom će se vratiti analogna vremena, vjerujem da ih ja neću doživjeti, no ako se to ipak dogodi za mog vijeka, nikakav problem mi neće biti uložiti u enciklopedije ili prošetati do knjižnice.

Vjerno vaš,

Robert Mareković