Jelaške - oaza koja još nije presušila

Premalo je medijskih izviješća s prostora u BiH gdje odvajkada živi hrvatski puk, a danas, gledano samo u brojkama, u neznatnom broju. Jedan takav kraj je i drevna župa Jelaške, smještena u dolini rijeke Krivaje, pod obroncima planine Zvijezde s lijeve strane i planine Konjuh s desne strane rijeke, te na pola puta između Zavidovića i Olova. Rijeka Krivaja je posebna po tome da ne izvire već nastaje spajanjem rijeka Bioštice i Stupčanice u samom središtu Olova, a svoj tok završava nakon 101 kilometra, ulijevanjem u rijeku Bosnu u Zavidovićima.

Obnovljena župa Jelaške ove godine slavi 100. obljetnicu svoga postojanja. No, svi njeni župljani s ponosom ističu povijest te župe dugu šest stoljeća. Župna crkva je u selu Stojičići koje pripada Olovskoj općini, dok je filijala u Dištici, na području općine Zavidovići. U obje te općine Hrvati su doživjeli veliko stradanje i egzodus tijekom i nakon proteklog rata.

Prvi pisani trag Jelaški seže u XIV. stoljeće. Župa je od 1623. do 1687. godine bila u sastavu samostana Olovo, a poslije toga, prvo dijelom vareške, potom i vijačke župe. Povijest pamti da je po nalogu bosanskog valije Sefer-paše 1704. godine zapaljen franjevački samostan i Gospino svetište u Olovu, a te iste godine i crkva svetog Ilije u Jelaškama. Tek 1924. godine bit će ponovno uspostavljena kao samostalna župa.

Kraj je to gdje danas, prema župnim knjigama, stalno živi tek sedamdeset do osamdesetak katolika. Nekad, prije rata, župa je brojala više od 900 vjernika. Već smo rekli - rat i poslijeratno raseljavanje su učinili svoje.

Predio je to nevjerojatne prirodne ljepote. Rijeke, potoci, brda, planine, stoljetne šume… Ali i velike povijesne važnosti za hrvatski narod u cjelini. A malo tko i u BiH, govorimo o prosječnom Hrvatu, izvan Vareša i Zavidovića, zna za duboke hrvatske korijene i sadašnje prilike u tom kraju.

Putujem s prijateljima prema Jelaškama uoči proslave sv. Ilije. To je dan kad se najviše raseljenih stanovnika tog kraja sjati na rodnoj grudi. Župni patron je Uzvišenje sv. Križa, ali blagdan sv. Ilije je snažni podsjetnik na drevnu jelašku župu. Svo troje ili su rođeni ili duboko vezani za taj kraj.

Dan je vruć i sparan. Jedva se diše. Dolina Krivaje donosi odmor za oči i koji stupanj manju temperaturu. Rijeka se na tren skriva u šumi i zelenilu pa se opet otvara pogledu putnika krivudajući između uskih polja. Jedva vidljiva oznaka za Jelaške skreće nas s regionalne ceste na uski asfaltni put. Uspinjemo se prema brdu na kojemu je selo Stojčići, sjedište župe Jelaške. Na samom vrhu je ljupka i lijepa župna crkva. Do nje prolazimo pored većinom novih ili obnovljenih kuća. Dio je kuća, istina, prepušten i zubu vremena.

Fra Matija Divković i Magdalena Pereš-Vuksanović

Za Hrvate-katolike toga kraja, središte života je upravo župa. Sva zbivanja vezana uz Hrvate vežu se uz njihovu župu. Odmah u blizini crkve vrijedni su mještani podigli i društveni dom kojeg su prozvali po svom najpoznatijem sumještaninu fra Matiji Divkoviću. U župnom dvorištu je i bista tog znamenitog fratra iz srednjovjekovne Bosne.

Fra Matija Divković hrvatski je vjerski pisac (Jelaške, 1563. – Olovo, 1631.). Prvi je objavio knjigu na hrvatskom narodnom jeziku i prema tomu je utemeljitelj hrvatske književnosti na pučkom jeziku u Bosni i Hercegovini. Djelovao je u duhu obnove Katoličke Crkve, a svojim pisanim djelima znatno je utjecao i na hrvatsku književnost i na području cijele Dalmacije. Općenito se drži da je zadnjih stotinjak godina puno toga urađeno da se upozna velika pisana baština fratra iz Jelaške.

A što reći o još jednoj poznatoj osobi Jelaške, Magdaleni Pereš-Vuksanović (Jelaške 1606. – Rim, 1670.)…Njezin život je jedna neopisiva, mnogi bi rekli, ''sveta'' avantura. Htjela je postati redovnicom. U ''turski vakat'' u Bosni nije bilo ženskih samostana. Prisiljena pobjeći od nametnutog braka odlazi put Srbije, Ugarske, opet u Bosnu, pa kroz Dalmaciju, Veneciju… te nakon mnogo godina stiže do Rima. Povijest bilježi da je bila žena sveta i uzorna života. Ta hrvatska redovnica, umrla je na glasu svetosti. Za nju se kaže da je bila hrvatska i bosanska Ivana Orleanska. Hrvatski književnik Velimir Deželić Stariji napisao je roman o njoj pod nazivom ''Mandaljena pobjednica'', 1926. godine.

Greta Filipović, koja će tu večer u Jelaškama, svojoj rodnoj župi, predstaviti knjigu ''Vareške suze'', priča nam da su najstariji seljani prenosili priču da su u Jelaškama prije turskog osvajanja postojali ženski katolički samostani ili samostan. Kad su Turci došli, jedan od turskih zapovjednika poželio je za ženu uzeti poglavaricu samostana. Ona se zajedno s još nekoliko redovnica bacila s kule u smrt… Predaja o tome ostala je stoljećima u narodu, ali povijest je zaboravom prekrila te događaje. Nikada nisu provedene ni arheološka iskapanja na tim lokalitetima iako su postojali dijelovi građevina koji su potkrepljivali tu priču kao i pojedini lokalni toponimi.

Dan kad Jelaške ožive

Već smo rekli, dan kad ovaj kraj oživi je blagdan sv. Ilije. U proteklom ratu mnogi su stanovnici napustili rodni dom. Poslije početne suradnje HVO-a i Armije BiH, već tijekom 1993. godine hrvatske su postrojbe razoružane i podčinjene Armiji BiH. Napad Armije BiH na vareški kraj je unio velik strah među ovdašnje Hrvate. Bila su to teška vremena za župu Jelaške… Nakon rata povratak se nije dogodio jer nije bilo mogućnosti zaposlenja.

Marko Pejić, predsjednik Udruge fra Matija Divković, kao dječak se 1995. godine s obitelji iz Švicarske vratio u rodni kraj. Tu je završio osnovnu školu pa potom i srednju u KŠC Don Bosco u Žepču. Reći će da mu je djetinjstvo bilo lijepo. Danas živi u Velikoj Gorici. Život ga je odveo, kao i tolike druge, u potrazi za normalnim uvjetima života za njega, suprugu i njihovu djecu.

''Uz blagdan sv. Ilije okupi nas se uvijek podosta. Danas najviše naših ljudi živi u Puli, u Zagrebu i okolici, mnogi su i u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, a neki su otišli i preko oceana.'' - govori nam Marko.

Na čelu je Udruge koja od 2019. godine kroz svoje djelovanje želi pomoći, okupljati i sačuvati sjećanje među raseljenim župljanima na njihov rodni kraj, ali i podsjetiti što su Jelaške ostavile u naslijeđe hrvatskoj povijesti i kulturi.

Zanimljivo je i to da se Udruga uveliko oslanja na ''online'' rad jer tko bi ih sve okupio raspršene po svijetu. Uz ovu obljetnicu organizirali su gostovanje dr. sc. Andree Radošević sa Staroslavenskog instituta u Zagrebu koja je održala predavanje o fra Matiji Divkoviću i njegovu djelu (Književna baština iz Jelašaka) te dan poslije i predstavljanje knjige Vareške suze.

Marko dodaje da ponekad rad u Udruzi i jest zahtjevan, ali da su i on, i najaktivniji članovi udruge, svjesni koliko je taj rad važan za očuvanje međusobnih veza i za pomoć rodnom kraju. Naš sugovornik nam je rekao da bi, ako bi se i vratio, djecu u školu na hrvatskom jeziku morao voziti do 50-ak kilometara udaljenog Žepča. Dakle svaki dan oko 100 kilometara. O mogućnosti zaposlenja da se i ne govori.

Augustin Matičević jedan je od onih koji je ostao cijelo vrijeme na svom ognjištu. Pitam ga može li se usporediti sadašnji i prijašnji život na području hrvatskih sela u srednjem toku Krivaje. - ''To je nemoguće. Nekad nas je tu bilo preko 900, a danas, stalno, ni osamdeset. Prije smo svi živjeli podjednako, relativno skromno. No, bilo je obilje radosti. Danas smo svi materijalno 'jači'. Ali danas, kad sretnete ljude, svi su uglavnom 'zabavljeni' svojim brigama.

Malo je radosti, čini mi se. Mladih i djece nema, ovdje je uglavnom stariji svijet. A ne iseljavaju se samo Hrvati, već i Bošnjaci. Središte našeg okupljanja je upravo naša župa i naš Dom. Ljeti naša sela malo živnu i tad vam naviru pozitivne misli, nada se javi, bar na tren… Realno, tko se od mlađih može vratiti u kraj gdje se ne može zaposliti?'' – konstatira Augustin.

''Kad otkrijete i dublje upoznate naš kraj, onda tek vidite u kakvoj ljepoti živite. Počesto planinarim s jednom ekipom i ne mogu se nagledati ove naše prirode. Posljednjih petnaestak godina ozbiljno razmišljamo kakvo smo i povijesno bogatstvo naslijedili.'' – kaže Augustin.

Ta naša ''zera'' zemlje

Upravo tu večer na misnom slavlju, vlč. Ilija Orkić u propovijedi, pozivajući se na jednu izvornu pjesmu žepačkoga kraja, upozorava koliko je bitna za sve nas ta ''zera'' (mrva) zemlje gdje smo rođeni i ponikli. Ona nas umnogome oblikuje i određuje, a mi je nikad ne bismo smjeli zaboraviti. Zaboraviti nju, znači zaboraviti na dio svog bića.

Susrećemo i mjesnog župnika vlč. Marcela Tunjića. – ''Najviše obveza je ovdje uz blagdan sv. Ilije. Nažalost, samo sam godinu dana ovdje, a već ovog ljeta preuzimam novu župu. Trenutno je tu oko 80-ak stalnih župljana. Radostan sam što sam upravo u ovoj drevnoj župi bio župnik na obilježavanju 100. obljetnice župe, iako je ona, uvijek naglašavamo, stara oko šest stoljeća. Ponosni smo na našu povijest, na fra Matiju Divkovića koji je rođen tu u blizini, u selu Borkovica.''

Na pitanje što je najteže, a što najljepše, vlč. Tunjić kaže da je odgovor sličan. – ''Teško je i zahtjevno što ste osamljeni ovdje. Ovdje u Stojčićima živi tek desetak vjernika. Pastoral se svodi na redovitu svetu misu i pokope. Mladih nema. Udaljeni ste od prometnica i gradova. A opet, lijep je ovaj ambijent. Tišina i mir. Boga se susreće u tišini. To pomaže svakom čovjeku koji ovdje živi.'' – svjedoči vlč. Marcel.

Pogled vam jednostavno bježi prema nebosklonu i planini Konjuh na drugoj strani. Ispod vas su i takozvana Jelaška polja, dolina Krivaje, a iznad vas stoljetne crnogorične šume. Zaista kraj velike prirodne ljepote.

Puno je susreta tog dana. Srdačnih pozdrava i dugih razgovora. Puno je i mladih koji dolaze u rodni kraj svojih roditelja. Na predstavljanju Vareških suza Grete Filipović su mnogi župljani. Teška ispovijest njihove nekadašnje susjede zaledila je mnoga lica, potekle su i suze. Ne ponovilo se.

Noć se spustila nad Stojčiće. Opraštamo se od župe Jelaške i krećemo natrag. Lijepo je vidjeti da ljudi vole svoj rodni kraj ili kraj gdje su im rođeni roditelji. I ponosni su na njegovu povijest. To budi nadu, ''u nadi protiv svake nade''. Netko od suputnika spomenu da su i izgradnju asfaltnog puta kroz selo platili sami mještani bez ičije pomoći. Vrijedni i srdačni ljudi.

Ponavljam, lijepo je posjetiti većinske hrvatske krajeve u BiH, ali je još ljepše i potrebnije posjetiti male hrvatske oaze koje još nisu presušile. Kamo sreće da na njih, iako malobrojne, obrate pozornost i političari.

U daljini bjesni nevrijeme. Kao da nas i to podsjeća kroz kakve su nevolje i jade prošle Jelaške i hrvatski-katolički puk tog kraja kroz proteklih šest stoljeća. Iza nas ostadoše Stojčići, Borkovica, Careva Ćuprija, Dištica, Grgići, Ivanovići, Maoča i Stipin Han – mjesta u dolini Krivaje gdje i danas žive Hrvati ''graničari'' prema istoku Bosne.