Kako žive Hrvati u Maglaju

Grad Maglaj smješten je na rijeci Bosni, južno od Doboja na putu prema Žepču. Rat u Bosni i Hercegovini potpuno je promijenio demografsku strukturu te općine i grada na štetu Hrvata i Srba, a u korist Bošnjaka. Prije rata ondje je živjelo 43 000 stanovnika. Sada ih je upola manje.

Od prijeratnih 8000 Hrvata, danas ih je u općini Maglaj tek oko 2000. Mjesto na kojem se okupljaju i druže svetište je crkve Svetog Leopolda Mandića. Svake srijede na misi u 11 sati okupe se brojni hodočasnici. Tradicija je to koja traje više od četiri desetljeća, koliko svetište postoji.

Okupljanje u ovom svetištu znači mi opstanak Hrvata na ovom prostoru, opstanak vjernika, jer ako se vjernik ima gdje pomoliti, on će tu i živjeti, kaže Marica Batarilo iz Žepča.

Srpske snage, tijekom rata, granatirale su svetište, a poslije su ga zaposjele muslimanske snage. Oštećeni su zidovi, staklene stijene i krov. No relikvija, ruka sv. Leopolda prenesena je i čuvana u župi sv. Ane u Radunicama. Obnova je dugo trajala, a župnik se vratio u Maglaj prije 25 godina.

Župa momentalno broji 170 obitelji, 300 vjernika. Velečasni Franjo Tomić, župnik maglajske župe kaže kako je u gradu vrlo malo vjernika. Većinom su sa sela. Ali isto tako, unatoč tomu što su ljudi udaljeni, nedjeljne i blagdanske mise su vrlo dobro posjećene, rekao je velečasni. Uz to što je rat učinio svoje, kasnije je došla poplava 2014. i Maglaj je bio pod vodom, ali župa živi, dodaje župnik.

Općina Maglaj, kao i većina bosanshohercegovačkih općina, muku muči s financijama, što znači da sve stanovnici dijele isti problem, a najveći su nedostatak radnih mjesta i nedostatna komunalna infrastruktura.

Hrvati s ovog područja, godinama prije rata odlazili su odavde trbuhom za kruhom, najčešće u Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemačku. Takav život iskusio je i Željko Marinčić iz Čustog Brda. On se nakon rada u inozemstvu vratio kući. Iako je, kaže, financijski, Njemačka zemlja koja daje posao i sigurnost, jedino kad je na svojoj zemlji u BiH, duša mu je puna.

Unatoč stradanjima koja su pretrpjeli, Hrvati ovoga kraja ne zaboravljaju i ne odriču se svojih korijena. Kažu kako će im se uvijek vraćati, a isto to prenose i na svoju djecu.