Veliki petak – Kristov smrtni dan, dan posta i nemrsa i kićenja Isusova groba

Već i prije Velikog četvrtka počinjale su pripreme za postavljanje i uređenje Kristova groba ili kako kažu u dubrovačkome kraju - "Božjeg greba" ili "Pokopanja". 

Brigu su vodila crkvena bratstva uz svesrdnu pomoć žena i časnih sestara. Posebna pažnja posvećivala se ukrašavanju cvijećem, najčešće žutih boja – poput miholjica (šeboja), bogiša ili irisa (perunika), kala, lijera (ljiljana), narcisa, lula (sunovrata), carevića (zumbula), đurđica i jorgovana.

U zagrebačkom Društvu vojvođanskih i podunavskih Hrvata zapisali smo svjedočanstva vrijednih čuvara baštine: kod Bunjevca se s ljubavlju i pažnjom uređuje Božji grob, to treba biti jednostavno i skladno. U crkvu Župe Isusa Radnika u Subotici, cvijeće su donosili oni kojima je procvjetalo. 

Umirovljena stomatologinja Ruža Bolkovac rođena u Subotici rekla nam je da je njezina majka (=baka) Magdalena imala od 80 do 100 lukovica bijelih tulipana namijenjenih za ukras groba koji se s ljubavlju pripremao ranije, a obilazio na Veliku subotu i uvijek je bilo svijeta koji je molio u crkvi. 

Tako je bilo u vrijeme pok. župnika Jožefa Rehaka čija je domaćica župne kuće uvijek pitala hoće li tulipani procvjetati jer je to znalo biti upitno ako je Uskrs dolazio rano i oni bi bili u pupovima. 

U katedrali su Božji grob čuvali mladići u tzv. bunjevačkom odijelu, imali su bijelu košulju, čakšire – kao jahače hlače, crne kožne čizme i kaput, a traka s papinskom zastavom bila im je omotana oko jednog rukava u predjelu nadlaktice.

U kajkavskim krajevima Isusov grob su čuvali „križari i skauti”, dakle, križari kao crkvena organizacija i skauti kao današnji izviđači odjeveni u odore s podsjećanjem na nekadašnje vojnike koji su čuvali grob. Majke su ozbiljna lica upozoravale djecu na njih i govorila im o strašnim rimskim vojnicima, a ako su se djeca vrtila, okretala i ne bi bila mirna, „dobila bi za uha” jer nisu bila dovoljno mirna i dostojanstvena – zapisala je krapinska kroničarka Ana Topfer.

"Ide se Jezuša kušuvat"

Na Veliki petak pjeva se Muka, pohodi Kristov grob i obitelj tamo ostavi dar. Za vrijeme mise je klanjanje križu, vjernici nakon toga idu prema oltaru gdje se nalazi raspelo i u kajkavskim krajevima se kaže “da se ide Jezuša kušuvat” – dakle, ide se ljubiti Isusa. Taj je običaj uključen u bogoslužje od 7. stoljeća, potječe iz Jeruzalema i u tom se vjerničkom činu pjeva antifona “Evo drvo križa”.

Strogi post

Na Veliki petak je strogi post, jede se samo jedanput, taj dan su se neki vjernici uzdržavali svake hrane, a treba istaknuti da su se neki u svojoj vjerničkoj odanosti i pokori odrekli mesa u tijeku cijele korizme. 

Bake su pazile da se još pred to vrijeme oribaju sve posude u kojima se kuhalo i peklo i da na njima ne ostane ni trunke masnoće. U vrijeme tog četrdesetodnevlja jedino je bilo dopušteno maslinovo i bučino ulje kojim se začinilo povrće, kuhani krumpir, grah, žganci ili palenta.

U južnim krajevima više vina

Za Hrvatsku je karakteristično staro pučko vjerovanje i postupak vezan uz Isusovu muku i stradanje, točnije, uz njegovu krv koja je toga dana prolivena. Tako je u južnim krajevima osobito prošireno vjerovanje da na Veliki petak treba više piti crnoga vina. U Poljicama su govorili: u Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije. Vjerovanje da se na Veliki petak treba piti crno vino koje podsjeća na Isusovu krv koja je toga dana prolivena prošireno je u Dalmaciji, ali i u Lici, Hercegovini, Srijemu i Bačkoj. 

Etnolozi zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku naišli su na podatak s otoka Brača: "Vjerovalo se da će se dobiti onoliko krvi koliko se toga dana popije crnoga vina pa kazivači govore kako se priprema bakalar i zelje da bi mogli više piti. Toga se dana moglo i pretjerati jer bi se na Veliki petak u kućanstvu moglo popiti čak od 5 do 10 litara crnoga vina, a da bi imali bolju krv, vjerovalo se da se mora piti čisto, bez vode."

U Kastavštini se vjerovalo da se na Veliki petak valja cijepiti voćke jer kako je Isusu krv tekla iz pet rana, tako će voda poteći iz cijepljenoga drveta na mladicu.

Hrvati ukrašavali jaja u 10. stoljeću

Osim pučkih pobožnosti, na Veliki petak su se počele peći pogače i jaja su se šarala, pisala ili risala, pa je tako i ovih dana u domovima koji drže do duge hrvatske tradicije jer su znanstvenici otkrili da su se jaja bojila i u pretkršćansko doba, a pronalazili su ih u rimskim, starogermanskim, pa i starohrvatskim grobovima. 

Jedan od takvih nalaza u blizini Splita svjedoči da su Hrvati krašavali jaja već u Branimirovo doba, dakle, u 10. stoljeću. Etnolozi su našli brojne podudarnosti u boji i motivima te ističu da su hrvatske pisanice vrlo slične poljskim.

Kao na Veliki petak, tako se i na Veliku subotu ukrašavaju jaja, a ona koja su bez ukrasa mogu završiti u loncu uz šunku. Imat će zelenkasti žumanjak, no zbog dugog kuhanja upit će sve sokove koji će nastati u višesatnom kuhanju i takve je savjete trebalo podijeliti s mladim snahama koje su morale biti upoznate sa svime što će nositi u košari na blagoslov.