Cvjetnica

Cvjetnica, Cvjetna nedjelja, Palmenica, Uličnica ili Nedjelja muke Gospodnje pučki su nazivi za posljednju korizmenu nedjelju uoči svetkovine Uskrsa i drži se do katoličkog običaja ophoda s grančicama u spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem.

U hrvatskoj tradiciji taj je dan obilježen uporabom raznovrsnog proljetnog bilja: grančica drijenka, vrbe, lijeske, ljubičica, jaglaca, bršljana, te maslinovih i palminih grana u primorskom dijelu domovine.

Različiti običaji diljem Hrvatske

Bilju blagoslovljenom na Cvjetnicu u crkvi pridavala se zaštitna i plodonosna moć. Prema kazivanju Stane Kalajice (rođ. Rimac god. 1929.), u njezinim rodnim Lištanima Hrvati su baštinili izradu šarenih grančica: kokošje perje se stavljalo u različite boje koje su se kupovale u prahu i kuhale u vodi, nakon bojenja se perje sušilo i koncem pričvrstilo za jelovu grančicu na koju se obavezno i vezala hrvatska trobojnica crven-bijeli-plavi. Nakon svete mise na Cvjetnicu, grančice su se nosile na grob dragih im pokojnika.

U hrvatskim krajevima blagoslovljene grančice su se stavljale na polja, u štale i hambare, zaticale za svete slike u kući ili su se sasušene palile kad se približavalo nevrijeme jer se u puku vjerovalo da će ljudi i imovina biti zaštićeni od groma, tuče i bolesti, ali i da će polja biti plodonosna ako ih štiti grančica blagoslovljena na Dan palmi. 

Blagoslovljenim se grančicama u Istri i Hrvatskome primorju na Veliki petak gonila stoka što je zbog svetosti toga dana dodatno povećavalo njezin učinak, a grančice su u krajevima uz more mornari stavljali na jabole, a ribari u provu brodova ako nisu imali jarbol.

U Hrvatskome zagorju, okolici Zagreba, Samoboru i Podravini posebnu moć su pridavali blagoslovljenome drijenku i od njegova su drva izrađivali bičeve, dijelove čunka (dijela tkalačkog stana) jer se vjerovalo da će batić izrađen od blagoslovljenog drijenka donijeti sreću u poslu ili da će smiriti stoku u poslu.

Prema Rimskome misalu, na blagoslov su se osim grančica palme i masline mogle nositi i druge grančice, pa su se koristile i grančice vrbe u cvatu. Svežanj maslinovih ili palminih grančica nosio se u cijelome priobalju od Istre do Dubrovnika, pa i u kod Hrvata u Crnoj Gori – blagoslovilo ih se na Nedilju palama, Palminsku nedilju, Maslinsku nedilju, Cvitnicu ili Uličnicu. 

Na Visu su se primjerice plele palmine grančice, a na Pelješcu se na maslinovu grančicu stavljala malena golubica koju bi vješte otočanke načinile od srčike smokve tako da bi iz mlade grančice od dvadeset centimetara nekim šiljatim predmetom izgurale bijelu spužvastu srčiku, stavile ju u vodu te potom oblikovale u malu golubicu kojoj bi bojom obojile kljun i nacrtale crne točkice za oči, potom je prosušile, stavile na komad žice i tako je pričvrstile na maslinovu grančicu.

Pokojna gospođa Kalajica ispričala je i da su se na Cvjetnicu svi ukućani morali umiti u cvijeću i mladom žitu – pripremili su vjedro vode u koje su se stavljali cvjetovi ljubičice, jaglaca, zrinjka i kaćun(k)a i najmlađa snaha u kući je morala polijevati svima da se umiju u toj miomirisnoj vodi, a tako su činili i Hrvati u Bosanskoj Posavini, vjerovali su da će to koristiti zdravlju, sačuvati mladost i ljepotu lica, a ponegdje i uroditi marljivošću.

Među vojvođanskim Hrvatima umivanje u ljubičici, mladoj travi i spomenku

Vojvođanski Hrvati čuvaju običaje, pa se u nekim kućama i danas potiče djecu da se umiju u ljubičici, mladoj travi i spomenku. To je prvi proljetni cvijet pa su morali oplahnuti lice da bi ostali lijepi. Ide se u crkvu na svetu misu, a vrijedilo je pravilo da ne doručkuje onaj tko ide na pričest. Nakon mise vjernici ostaju dugo pred crkvom i razgovaraju, momci i djevojke bi išli na korzo, obišli jedan krug i vratili se pred crkvu gdje bi se opet svi skupili, pa tko i oni koji su bili u Hrvatskom domu u Nenadiću.

Ante Sekulić piše da je Cvitna nedilja početak Velikog tjedna – Velike nedilje i da je bunjevački običaj umivati se toga jutra u mladom, zelenom žitu. Običaj se održava u naseljima i slašima: u predvečerje Cvitnice načupa se mladog žita pa se u nedjelju prije izlaska sunca stavi u hladnu vodu za umivanje. U običaju je izražena želja za svježinom, zdravljem i mladosti jer se vjerovalo da onaj koji se umije u mladom žitu i poslije toga se ne obriše ručnikom – ostaje vječito mlad!