Od Krapnja do San Pedra, pa natrag korijenima

Protekle tri godine, Denis Svirčić Miškov, rođen u San Pedru u Kaliforniji, neumorno je radio na kreiranju obiteljskog stabla, ne samo za svoju obitelj, već i za cijeli otok Krapanj, odakle vuče korijene, ali i duboku povezanost. Ono što je započelo kao osobni projekt iz ljubavi prema vlastitim korijenima, preraslo je u opsežno rodoslovno stablo vezano uz taj mali čudesan otok u šibenskom arhipelagu: više od 30 tisuća imena, 10 tisuća fotografija i mnoštvo obiteljskih priča s Krapnja sačuvanih za buduće generacije

Prije nekoliko dana, to je stablo prvi put predstavljeno baš na Krapnju, ispred kuće njegova oca. Okupilo se osamdesetak Krapljana. Mnogi među njima godinama se nisu vidjeli. Nakon govora koji je Denis Svirčić Miškov održao zajedno s Rokom Tanfara Likinom, zaputili su se prema muzeju, gdje je stablo sada dostupno svima, digitalno.

Njegova je obiteljska priča u mnogočemu slična drugima. Roditelji, otac Ivan Svirčić Miškov i majka Albina Banovac, iselili su iz Krapnja 1970-ih s nadom da će se vratiti za pet do deset godina. Umjesto toga, ostali su u Americi više od pola stoljeća. Denis je odrastao na američkom betonu, ali djetinjstvo mu je mirisalo na Krapanj. Gotovo svako ljeto vraćao se na otok na kojem mu otac i stric još uvijek dijele kuću. Njegova djeca, rođeni Amerikanci, pronašla su tu svoj drugi dom.

Denis i njegova supruga Nicole, čiji su korijeni s Mljeta i iz Konavala, odlučili su da njihova djeca neće znati Hrvatsku samo s razglednica. Vjenčali su se u crkvi svetoga Vlaha u Dubrovniku, i iako rođeni u SAD-u, čuvaju jezik, kulturu i vjeru, ono što se danas lako gubi, a teško vraća.

– Djeca mi obožavaju otok. Tamo nema auta, imaju društvo, slobodu… sve ono što se danas teško nađe – kaže nam Denis, koji je njihove korijene odlučio sačuvati ne samo kroz uspomene, nego i kroz činjenice, imena, priče i slike.

Priča s obiteljskim stablom, kako kaže, započela je prije desetak godina. Denisov otac i brat Adrian pokušali su napraviti obiteljsko stablo.

– Došli su do otprilike 150 ljudi i odustali. Ja sam im rekao da ću ja to preuzeti i oni mi nisu vjerovali. Brat mi čak rekao: 'Ma zašto ćeš ti to…' Zašto ću ja? Vidit ćete. I tako sam u tri godine uspio doći do 30.000 imena, 10.000 slika i 90 posto od novog i starog groblja na Krapnju je na tom stablu. Onda san mislio.. pa nije ovo samo za moju obitelj, nego za sve Krapljane, ne samo u Hrvatskoj, nego po cijelom svijetu. Zvao sam spužvara Roka Tanfara Likina i predstavio mu ideju kako bi stablo moglo biti kod njega u muzeju, da svi naši mogu doći bilo kad pogledati, istraživati i nadodavati slike ili datume, uglavnom sve što misle da nedostaje. I evo nas danas.

Krenuo je od bake, djeda, ujaka i tetaka, zatim se povezao s rodbinom preko društvenih mreža, koristio arhive, crkvene knjige… Fotografirao je svaki grob na Krapnju, upisivao svako ime, svaki datum, svaki trag prošlosti.

– Sigurno san upoznao 300 rođaka preko Facebooka i puno su mi ljudi pomogli da se stablo raširi. Ja san svima rekao da ono nije samo skup imena i datuma, nego povijest Krapnja – priča nam, te dodaje kako je kroz stvaranje ovoga stabla čuo puno priča, mnogo radosnih, ali i onih manje sretnih jer je shvatio da skoro svaka obitelj ima nekoga s kim nije u dobrim odnosima.

Mnoge priče su i bolne. Kao ona o ženi koja je rodila 12 puta, a jedino je jedno dijete preživjelo duže od nekoliko godina. Ili one obiteljske nesuglasice koje se vuku generacijama, često zbog zemlje ili nasljedstva. No neke priče Denis zadržava za sebe, ne želeći narušiti ničiji mir.

A bilo je i komičnih trenutaka. Jedna rođakinja, koju je kontaktirao s informacijama o njezinu pradjedu, pomislila je da je riječ o prevari i najavila da će sve prijaviti policiji.

– Ja san tvrdio da joj je netko bio pradjed, a ona je tvrdila da nije. Ja njoj: 'Kako ćete zvati policiju ako san ja u Americi?' Rekao sam joj da zove svog prvog rođaka da joj sve objasni. Onda se ponovno javila i rekla da je sve u redu. Shvaćam je.. ima svašta preko interneta danas – nastavlja.

Dan prije promocije stabla, Denis je pokopao svog djeda Matu na Krapnju. Bilo mu je teško držati govor dan nakon pogreba, ali znao je da mora i da bi njegov dida to htio. Kad su se ljudi počeli okupljati, kad je vidio koliko im znači taj projekt, suze su same krenule.

– To je bio trenutak kad sam znao da se trud isplatio. Ja mislin da su ljudi bili zadovoljni i sretni da smo se svi tu našli na okupu. Neki su rekli da se toliko ljudi na jednom mjestu nije skupilo zadnjih 30-ak godina.

Za sada, stablo je pohranjeno digitalno i može se poledati u muzeju, s blokiranim podacima o živim osobama, iz poštovanja prema privatnosti. Što će dalje biti još ne zna. Možda će se nadograđivati, možda pretvoriti u trajnu izložbu, možda će se jednog dana pretvoriti i u knjigu.

Ali ono što zna, jest da je mladoj generaciji, posebno onoj izvan Hrvatske, važno prenijeti više od simbola.

– Ja smatram za sebe da nisan više mlad. A za mladost i te nove generacije, ne znam ja di to ide, svijet se totalno promijenio. Kažu Amerikanci da stara generacija uvik krivi novu generaciju. To nisam ja. Svijet ostaje mladima. A hrvatska mladost koja živi vani mora shvatiti da je važno naučiti jezik. Zaboravite te tetovaže od grba, od Hajduka, od bilo čega... Onda bi svakome preporučio da nauči povijest Hrvatske, povijest Krapnja, povijest svoje loze i otkuda je došao – zaključuje Denis, i na kraju poručuje 'Krv nije voda'.

Izvor: sibenik.in