Od Čudesnog grada do bisera Jadrana

Priča o Bolivijki Mónici Calasich počinje u La Pazu, u srcu grada koji kao da lebdi između planina. Njezin otac je došao s Jadrana, iz Dalmacije. Ta zemlja, okupana morem i obilježena stoljećima povijesti, oduvijek je bila prisutna u sjećanju njezine obitelji.

- Od djetinjstva sam odrasla promatrajući jedinstvenu geografiju: prostranu dolinu osvijetljenu tisućama svjetala, okruženu planinama prekrivenim snijegom i zaštićenu impozantnom prisutnošću planine Illimani, tog ljubomornog čuvara koji označava horizont La Paza. La Paz, kasnije poznat kao Čudesni grad, nije bio samo mjesto gdje sam rođena; to je bio i krajolik koji je oblikovao moju narav, moju osjetljivost i moj način gledanja na svijet.

Najmlađa sam od četvero braće i sestara i odrasla sam u obitelji u kojoj su koegzistirale različite kulturne baštine. Hrvatsko nasljeđe dobila sam od oca; španjolsko i francusko nasljeđe od majke. Oboje su nas odgojili prenoseći vrijednosti, disciplinu i principe, ali i sposobnost razumijevanja složenosti europske i bolivijske kulture. U tom domu smo naučili da identitet nije jedan korijen, već cijelo stablo, izgrađeno uspomenama, trudom i osjećajem pripadnosti.

Prisutnost obitelji Calasich u Boliviji datira još od dolaska mog pradjeda Miguela, koji je u zemlju došao kao mladić krajem 19. stoljeća i oženio se mojom bakom Neftalí. Od njih smo naslijedili ne samo prezime, već i obiteljsku povijest obilježenu čašću, službom i snagom. Njihova su djeca sačuvala i prenijela priče koje za nas imaju gotovo epsku vrijednost: mog djeda je odlikovao predsjednik Republike Bolivije, a njegovog brata pamte kao heroja u ratu kod Chaca.

To su nasljeđa koja mi, potomci te povijesti, nosimo s ponosom. Naši roditelji su nas odgajali s dubokom sviješću o odgovornosti, radu i dostojanstvu. Učili su nas da porijeklo nije ograničeno samo na rodno mjesto, već da živi i u vrijednosti koje se prenose s koljena na koljeno - ističe Mónica Calasich.

Hrvatska je prisutna u njenom životu od djetinjstva.

- U kući mojih baka i djeda s očeve strane, iznad djedovog stola, karta Hrvatske prekrivala je cijeli zid. Na njoj je bila napisana jednostavna, ali dirljiva rečenica: “Dolazimo odavde”. Gledala sam ju ne razumjevši u potpunosti njezivo značenje, ali s intimnim osjećajem pripadnosti. Ta je karta bila obiteljsko naslijeđe, ali i otvorena vrata priči koja će me tijekom godina sve više privlačiti.

Naši roditelji su nas vodili na susrete Hrvatske zajednice. Bila su to nezaboravna popodneva igara, susreta, videa, degustacija i priča iz Hrvatske. Uvijek smo odlazili uzbuđeni i sretni, s osjećajem da smo podijelili nešto vrlo osobno, čak iako je to bilo na drugom kraju svijeta. Mnogi ljudi koje smo upoznali u djetinjstvu s vremenom su postali bliski prijatelji.

Tijekom godina, zajedno sa svojim suprugom (također hrvatskim podrijetlom) i još stotinjak ljudi, bili smo osnivači Hrvatske zajednice La Paz. Taj korak označio je prekretnicu u mom životu. Otkad smo osnovali zajednicu, moj interes za hrvatsku povijest dodatno je porastao. Zahvaljujući akademskom okruženju, mogla sam produbiti svoje znanje o zemlji svojih predaka, što mi je omogućilo razvoj istraživanja na međunarodnim konferencijama o migracijskim procesima između Hrvatske i Južne Amerike, koja će kasnije biti objavljena u zborniku radova Hrvatskog instituta za istraživanje migracija - kaže Bolivijka hrvatskog podrijetla.

Njezina veza s Hrvatskom nije bila samo obiteljska ili emocionalna, već i intelektualna, povijesna i duboko predana.

- To je učvrstilo našu odluku da dođemo u Hrvatsku. Ne samo da se ponovno povežemo s našim korijenima, već i da svojim iskustvom i radom doprinesemo njenom rastu i razvoju. Moj obiteljski život oduvijek je bio u središtu moje priče. Majka sam troje djece, koja su sada profesionalci i osnovala vlastite obitelji. Također sam baka prekrasne djevojčice, koja za mene predstavlja nadivniji nastavak naše priče. Moja djeca su bila razlog mojih najvećih bitaka, moj najveći ponos i pokretačka snaga svake važne odluke. Obitelj mi je uvijek bila na prvom mjestu.

Moje obrazovanje politologa, moj rad na području ljudskih prava, čitanje, povijest i putovanja omogućili su mi da upoznam različite zemlje i bolje razumijem kulture svijeta. Ali što sam više upoznavala druga mjesta, to je jača postajala potreba da razumijem vlastite korijene. Hrvatska je prestala biti tek naslijeđeno sjećanje i postala svjesna potraga i, u konačnici, životna odluka.

Ovu ljubav prema Hrvatskoj dijelim sa svojim suprugom. Godinama smo oboje osjećali duboku potrebu da doprinesemo zemlji naših baka i djedova. Neki to nazivaju identitetom, drugi zovom krvi. Za nas je to prije svega bilo pitanje sigurnosti: došlo je vrijeme da u potpunosti živimo tu vezu i stavimo svoje iskustvo u službu zemlje naših predaka - naglašava bolivijska politologinja.

Mónica i njezin suprug donijeli su ključnu odluku o preselenju u Hrvatsku.

- Dolazak u Zagreb značio je zatvaranje jednog poglavlja i otvaranje drugog. Od našeg dolaska imali smo nevjerojatna iskustva: bujne krajolike, kulturu koja nam se činila poznatom, toplu dobrodošlicu i strpljenje susjeda i prijatelja koji su postali suučesnici u našem učenju. Naravno, migracija zahtijeva poniznost. Važno je shvatiti da se zemlja ne prilagođava vama; vi ste taj koji se mora prilagoditi zemlji koja vas prima.

Tada je stigla moja kći Daniela. Nakon završetka studija bila je spremna nastaniti se u Hrvatskoj i dogodilo joj se isto što i nama: bila je to ljubav na prvi pogled.

Hrvatska vas očara kada dođete otvorenog srca i spremni ste se prilagoditi. Danas postoje planovi i za moju drugu djecu jer svi želimo doprinijeti svojim radom, obrazovanjem i obiteljskom poviješću.

Dolazak iz Čudesnog grada u zemlju naših predaka nije bio samo geografsko putovanje; bio je to emocionalni, povijesni i duhovni povratak. Duboko sam zahvalna osoba. Život nam ne dopušta uvijek da ostvarimo svoje najdublje snove. Mi smo uspjeli to učiniti. Možda zato što smo shvatili da migracija zahtijeva pripremu, stabilnost i ono što ja nazivam sustavom podrške. Naše profesionalno iskustvo i rad na daljinu omogućili su nam da izgradimo taj temelj. Danas smo i kamen temeljac koji našoj obitelji omogućuje da Hrvatsku vidi kao stvarnu mogućnost.

Moja priča, gledana iz druge perspektive, je linija kontinuiteta između generacija, teritorija i identiteta. Rođena sam u Čudesnom gradu, pod pogledom Illimanija, a moji preci potječu s Jadrana. Između La Paza i Dalmacije, između Bolivije i Hrvatske, između obiteljskih uspomena i budućnosti koju gradimo, shvatila sam da ponekad migracija ne znači odlazak, već povratak na mjesto koje nas je oduvijek tiho nastanjivalo - zaključuje Mónica Calasich.