Ajvar - zimnice gospodar

Zimnica. Za nekoga je to samo sjećanje na djetinjstvo i bake, no za neke domaćice i dalje je pravljenje zimnice obaveza i veselje. Jer, domaće je – domaće. Stoga smo današnji naš kutak posvetili jednom čestom stanaru zimske smočnice – ajvaru.

Pred nama je prvi jesenski tjedan. Dogurali smo eto – covidu-19 usprkos – i do mnogima najljepšeg godišnjeg doba, zlatne jeseni. I ne samo zlatne. I plave, i zelene i žute i smeđe i crvene svih nijansi. Slikare pejzaža je jesen oduvijek nadahnjivala za neponovljiva platna, no nećemo ovdje o tome. Druga nam je tema, ne-slikarska. Točnije, gastronomska, rekli bismo prizemnija, ona u kojoj kulinarski majstor ili vješta domaćica umaču svoj kuharski kist u paletu jesenskih plodova i stvaraju trodimenzionalne organoleptičke slike-skulpture fantastičnih jela. A jedna podvrsta tih njihovih jesenskih radova je – zimnica.

Nekoć, ne tako davno, prije danas sveprisutnih megatrgovina punih proizvoda prehrambene industrije, svako domaćinstvo koje si je to moglo priuštiti spremalo je svoju zimnicu. Od svinjokolje do teglica s povrćem. Vremenom se na temelju iskustva stvorio vrlo raznolik izbor što i kako spremiti za „crne“ hladne zimske dane, a u tome izboru vrlo visoko mjesto u našim krajevima zauzimao je - ajvar. I opstao do dana današnjeg. I dalje ga pripremaju kod kuće mnoga domaćinstva, bez obzira na onaj „kupovni“. Jer, domaće je - domaće. I bez obzira na to što za ajvar ne možemo reći da je autohtono hrvatsko jelo. Njegov glavni sastojak, paprika, stigao je naime u Europu nakon otkrića Novog Svijeta prije pola tisućljeća.

Narodi koji su živjeli na području koji danas nazivamo Latinska Amerika uzgajali su papriku prije više tisućljeća. Došla je u naše krajeva malo naokolo: iz Španjolske prvo u sjevernu Afriku pa onda po njoj sve dalje na istok do Turske, pa preko Turske prvo u Mađarsku i iz nje do naših polja i stolova. A ajvar? Tko je njega smislio? Tko to zna. Narodni genij, rekli bismo. Svojataju ga mnogi kao „svoj“, a on je ničiji i svačiji. Od onoga je tko ima dobru crvenu rog papriku, poput naše baranjske, znanje da je ispeče kako treba, strpljenje da je oguli, da joj doda patlidžan (premda to i ne mora), ulje i sol…

Uostalom, uvjerite se i sami. Pripremanje ajvara, kao i njegova brata mu pinđura, prilično je jednostavno, a rezultat je tako dooobar, tako uuukusan. Za prste polizat. Uz to, možemo varirat ljutinu kroz cijelu oktavo ljutine, od blagog, umjereno ljutog do ljutog… I ne samo to. Dobili smo za zimu vrlo zdravu hranu punu vitamina i antioksidansa, koja dugo stoji i bez konzervansa i može se konzumirati na mnogo načina. Od običnog namaza na kruh do dodataka glavnim jelima. I nije stoga slučajno ajvar zimnice gospodar.

Pripremite za sebe i svoje ukućane svoj ajvar. Nećete požaliti. Samo pazite da ne ostanete bez njega i prije dolaska - zime!

Postupak:

---