Naša najdraža „zapinjača“

Zagrebačka uspinjača, javna prometna veza između Gornjega i Donjega grada, puštena je u promet prije točno 136 godina, 8. listopada 1890. godine. Godinama jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Zagreba, nakon nedavne cjelovite obnove, tako i dalje nastavlja svoje kratko uspinjanje i spuštanje na pruzi dugačkoj 66 metara, prevozeći godišnje oko 750 000 Zagrepčana i turista, a putovanje od gornje do donje postaje (i obrnuto) traje malo više od jedne minute. Uspinjača je najstarije javno pogonsko sredstvo u Zagrebu – kojem su naši sugrađani s kraja 19. stoljeća zbog čestih kvarova nadjenuli nadimak „zapinjača“ – a danas je u sastavu ZET-a. 

Prvi put sam se vozio uspinjačom kad sam imao tri godine, tako su mi rekli roditelji. Ne sjećam se puno toga iz te prve vožnje, a poslije sam uživao u ovom kratkom putovanju od Tomićeve ulice do Strossmayerova šetališta – i u drugom smjeru – tisuću puta u različitim životnim fazama: kao dijete s majkom ili ocem i srednjoškolac na putu do Lapa; u svojstvu šetača i sanjara, prolaznika i tragača; zaljubljenoga mladića i buntovnika; sina, brata… pisca i profesora. Moj cilj putovanja uspinjačom u mladosti, a onda opet u zrelosti, bila je Ulica Jurja Habdelića, koja je nazvana po poznatom isusovcu, piscu i leksikografu iz 17. stoljeća, odnosno jedan od najljepših gornjogradskih građevinskih kompleksa, nekadašnji Plemićki konvikt, zgrada od četiriju krila koja zatvaraju unutarnje dvorište – u čijem je podrumu svojedobno djelovao klub Lapidarij koji je okupljao alternativnu zagrebačku scenu – a danas se u njoj nalazi Gimnazija Tituša Brezovačkog, u kojoj sam radio kao profesor.

Zanimljiva je povijest nastanka ideje i razvoja same uspinjače. Poduzetnik D. W. Klein 1888. godine Gradskom je poglavarstvu podnio prijedlog za gradnju uspinjače na parni pogon po uzoru na slična prometna rješenja koja su već postojala u europskim gradovima. Gradske vlasti uskoro su prihvatile ideju, izdana je građevinska dozvola, a već sljedeće godine počeli su radovi u tadašnjoj Bregovitoj (a danas Tomićevoj) ulici te je puštena u promet 8. listopada 1890. godine. 

Trajna vožnja uspostavljena je u veljači 1893. godine. Isprva su u uspinjači postojali odjeljci prvog i drugog razreda, s različitim cijenama vožnje. Za pogon je služio parni stroj, pa je uspinjača bila bučna te je proizvodila velike količine dima. Kvarovi na pogonskom dijelu bili su česti, zbog čega su putnici katkad morali izići iz uspinjače i pogurati je, pa su joj Zagrepčani znali podrugljivo „tepati“ nazivajući je „zapinjačom“.

Kada je uspinjača prema ugovoru, nakon završetka Kleinove četrdesetogodišnje koncesije, 1929. prešla u vlasništvo grada, ukinuti su odjeljci prvog i drugog razreda, pa je unutarnji prostor postao prostraniji i svjetliji, a električni pogon zamijenio je parni stroj 1934. godine. Tijekom godina uspinjača je nekoliko puta rekonstruirana, a nedavnom cjelovitom obnovom, koja je dovršena u svibnju ove godine, očuvani su njezini izvorni vanjski izgled i građevna konstrukcija, u skladu sa statusom zaštićenog kulturnog dobra, dok su istodobno modernizirani svi ključni sustavi kako bi se dodatno povećali sigurnost i udobnost putnika. 

U mojoj glavi ostaju slike pune sjećanja koje mi se zasad čine neizbrisivima. Svašta sam tijekom pola stoljeća vidio u vožnjama uspinjačom: razdragani par koji se upravo vjenčao, radosnog dječaka koji je tražio od roditelja da se neprestano voze gore-dolje, zadivljene učenike osnovnih škola dok se tiskaju u kolima sa starosjediocima Griča – kapacitet uspinjače je 28 putnika, od čega je čak 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta – glasne pankere na putu za Lap, radoznale strance što su me propitivali o povijesti uspinjače… 

Prisjećam se kako sam jednom prigodom susreo mladu ženu iz Južne Koreje na uglu Ilice i Tomićeve ulice, te joj objasnio da na Gornji grad može doći uspinjući se tim starim prometalom. Potom smo potrčali pedesetak metara kako bismo uhvatili uspinjaču koja je upravo kretala. Kada sam joj spomenuo da cijelo putovanje traje tek šezdeset i četiri sekunde, glasno se nasmijala… možda poput prave istočnjakinje drukčije vrednujući vrijeme. Vjerojatno je osjećala da se i u tom kratkom razdoblju puno stvari i događaja može pogledom dohvatiti i zamijetiti… I bila je u pravu.

Naravno, mnoštvo priča i slika – ljudskih sjećanja – s vremenom će izblijedjeti i nestati. 

Ali ova lijepa priča o najkraćoj uspinjači na svijetu traje već punih 136 godina i nastavlja se dalje. Kada je 1890. uspinjača krenula na svoju prvu vožnju – pred znatiželjnim pogledima stotine Zagrepčana – predstavljala je simbol modernog Zagreba. Zanimljiva je činjenica, kako je zabilježio tadašnji kroničar, da je dugo trebalo tog davnog 8. listopada dok se prvi putnik nije odvažio i ušao u drveni vagon, platio kartu i prevezao se uspinjačom na „Gričke gorice“.

Danas je uspinjača jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Zagreba. Ona je poveznica između povijesti Gornjega i užurbanosti Donjega grada, između prošlosti i sadašnjosti, vremenska spona između putnika kojih više nema i onih koji će tek doći na ovaj svijet te uživati u jednominutnim vožnjama. 

Uspinjača i nama, sadašnjim putnicima, pomaže sačuvati nešto od vremena u kojem više nikada nećemo biti. Tepali smo toj „staroj dami“ kroz povijest. Ono što je za djecu bila „penjača“ – a za stare Zagrepčance „funicular“ – bila je i ostala… 

Naša najdraža „zapinjača“.