Na kavi s Matošem

Zagrebačke kavane imaju dugu tradiciju, a od svojih početaka – na prijelazu 19. u 20. stoljeće – bile su mjesta neformalnog druženja, spontanosti i slobode, povezujući niže slojeve i društvene elite, prostori građanskih i književnih susreta, odnosno pravo malo carstvo boemštine. „Kahva“ se pojavila oko 1500. godine u Istanbulu, Venecija je već imala svoju prvu kavanu 1647. godine na poznatome Trgu svetog Marka, u Parizu se otvara kavana „Procope“ 1681., a u Beču „Plava boca“ dvije godine poslije. Najstarije „tragove“ kave u Zagrebu nalazimo u 1636. godini, kad su na zapadnom dijelu Harmice trgovci smjestili „kavotočje“ pod šatore te je prodavali prodavačima i prolaznicima, ali do pojave pravih kavana europskoga štiha proći će još puno vremena. Jedan od važnijih gostiju tih modernih zagrebačkih kavana s početka 20. stoljeća bio je hrvatski književnik Antun Gustav Matoš.    

Nedavno sam u medijima pročitao informaciju kako će jedna od najpoznatijih zagrebačkih kavana, legendarna kavana „Corso“ na križanju Ilice i Gundulićeve ulice, nakon gotovo 30 godina, ponovno početi raditi. U svojoj je prošlosti kavana „Corso“ – baš poput drugih kavana iz središta grada – bila vezivno „tkivo društva“, mjesto čitanja novinskih feljtona, razgovora i žustrih rasprava, a za svojim je stolovima okupljala i poznate zagrebačke pisce i boeme.

Godine 1856. utemeljeno je u Zagrebu Društvo gostioničara i kavanara te su tada odobrena i pravila društva. Prema zamisli zakonodavca – kako je iscrpno objasnila autorica Ines Sabotič u svojoj odličnoj, iznimno zanimljivoj i informativnoj knjizi „Stare zagrebačke kavane i krčme“ (AGM, 2007.) – kavana i krčma morale su poštivati određenu društvenu hijerarhiju. To je značilo da su zagrebačke krčme bile namijenjene siromašnijim slojevima naroda, a kavane građanstvu. 

Štoviše, krčme su bile i zabranjene u nekim dijelovima grada, a kavane su se, dakako, otvarale u samom središtu, na Jelačićevu trgu i u njegovoj blizini. Upravo takav razmještaj možemo uočiti na „zemljorisu“ kavana u Zagrebu iz 1896. godine: kavana je „najurbaniji“ ugostiteljski prostor jer postoji samo u gradu, to jest u njegovu središtu… Četiri kavane nalazile su se na samom Trgu, a ostalih dvadesetak na početku Ilice, Zrinjevcu i u Gornjem gradu. Usto su sve kavane, kao i gostionice i svratišta – za razliku od krčmi – priključene i na vodovod, što je razumljivo jer su vodovodne cijevi u to doba najprije postavljene u središte grada, a tek potom na periferiji. 

Kavane su u to vrijeme bile kozmopolitska mjesta, ali se u njima, s vremenom, raspravljalo i o nacionalnom identitetu. Ipak, kavane su bile posebno poznate po okupljanju značajnih književnika i boema. August Šenoa rado je zalazio u ove urbane prostore jer je smatrao, kao što je napisao u „Narodnim novinama“ 1880. godine, da se kavanski život razvio u Zagrebu po modernom, bečkom kalupu. Matoš, koji je na prijelomu 19. i 20. stoljeća lutao zagrebačkim, beogradskim, minhenskim, ženevskim i, dakako, pariškim ulicama, često je, nakon povratka u Zagreb 1908. godine, svraćao u kavane, koje su, prema njegovu mišljenju, imale komfor i poslugu najmodernijeg Beča, Pariza ili Berlina.

Zanimljiva su i imena tadašnjih kavana koja se mogu podijeliti u nekoliko skupina. Jedne kavane nazvane su po domaćim ili stranim gradovima i prostorima (Zagreb, Croatia, Hrvatska, Opatija, Bosna, Europa, Continental, Paris, New York i Bristol), druge po prezimenima vlasnika (Bauer, Heimbach, Kuder, Weiss, Schneider, Jug i Križ), treće po principu nekih identitetskih temelja (Hrvatska sloga, Danica, Car austrijski, Hrvatska kruna i Royal), a četvrte po poznatim osobama iz hrvatske povijesti i kulture (Zrinjski, Zvonimir, Ban Jelačić, Gundulić, Preradović, Kačić i Medulić) i tako dalje.

Corso, jedna od najljepših kavana, u kojoj je volio boraviti i Matoš, naziv je za gradsko šetalište ili promenadu. Kao što znam iz svojih posjeta u mladosti, devedesetih godina prošloga stoljeća – a mlađi sugrađani mogu zamijetiti na rijetkim fotografijama – ova kavana imala je visoke stropove i impozantnu galeriju s lukovima koji su ostavljali dojam veličajnosti i važnosti prostora. Budući da sam samoga sebe pozvao na imaginarnu kavu s Matošem, u svojim mislima, ponovno zamišljam taj prostor i ulazim u njegove dveri. 

Matoš, taj „kralj Bohemije i bohema“, kako su mu tepali, nakon gotovo 14 godina progonstva i amnestije, jer se nije odazvao vojnom pozivu, vratio se u Zagreb i u njegove kavane 1908. godine. Ipak, zahvaljujući njegovim feljtonima koje su objavljivale zagrebačke novine, unatoč fizičkoj odsutnosti, bio je prisutan u hrvatskom kulturnom životu i u tome razdoblju te popularan među mladim piscima. A sada, kad se vratio, s Matošem se moglo i porazgovarati.

U svojim „Kafanskim varijacijama“, zbirci 16 feljtona koji su izlazili subotom 1910. u „Hrvatskoj slobodi“, Matoš je prepričavao različite, zanimljive i vrckave, kulturne i manje kulturne događaje iz zagrebačkih kavana. Često je bio i bez novca, baš poput mene u mladosti.

Ulazim, dakle, u kavanu „Corso“, ili je to ipak, obližnja „Kazališna“ – kao što je sličan događaj susreta našega klasika i nekoga mladoga pisca opisao Krešimir Kovačić u svojoj knjizi „Priče iz starog Zagreba“ (GZH, 1990.) – a na neurednom stolu, za kojim Antun Gustav Matoš, zvan Gustl, upravo čita svoj subotnji feljton, nalaze se tri-četiri prazne šalice kave. Sjednem i naručim još jednu kavu, za svojega imaginarnoga prijatelja Matoša i za sebe, a onda se obojica počnemo hvatati za prazan džep i naizmjence govoriti: „Da platim!“ Prilazi nam konobar i namigujući spasonosno govori: „Sve je u redu! Kuća časti!“