Između kamena i oceana: povijesno-obiteljska kronika obitelji Petrich

Drugi dio

Tacoma kao migrantski prostor

Katarina Petrich našla se sama u Americi. Imala je 37 godina, bila je udovica s troje male djece i dojenčetom Georgeom. Bila je to hrabra žena, vođena jasnom vizijom i snažnim osjećajem svrhe. Pred njom je stajao težak zadatak: podići djecu, a najsigurnije utočište činilo se ono među rodbinom i sumještanima.

Takvu mogućnost nudio je grad Tacoma. Preseljenje je značilo putovanje dulje od tisuću kilometara prema sjevernom Pacifiku, u saveznoj državi Washington. Tamo je živjela Katarinina rodica Momula Budrovich, rođena u Starom Gradu 1865. godine, koja je u Tacomu stigla kao ‘"letter bride", nevjesta putem pisma, nakon što je Matthew Petrich pisao na Hvar da traži suprugu. Njegov je život završio tragično, pogibijom prilikom premještanja kuće koja se na njega srušila.

Tacoma i okolna područja, uključujući Gig Harbor, krajem 19. i početkom 20. stoljeća bila su važna odredišta za iseljenike s otoka srednje Dalmacije, poput Brača i Hvara. Razlozi su bili višestruki: dostupnost rada u pilanama, brodogradnji i ribarstvu, ali i postojanje već formiranih etničkih zajednica.

Takve su zajednice igrale ključnu ulogu, jer su olakšavale integraciju, pružale ekonomsku i socijalnu potporu te omogućavale očuvanje kulturnog identiteta u novoj sredini.

Katarina Petrich se brzo uklopila u taj sustav i otvorila je pansion. Pasnioni su tada bili institucije od velike važnosti u migrantskom životu, jer su osim mjesta stanovanja i prehrane, bili i centar društvenog okupljanja. Katarinin pansion se zvao Sera Kate Rooming House, što se može tumačiti kao skraćeni oblik "Šjora Kate". Njegovi su korisnici bili hrvatski doseljenici, dok Austrijanci nisu bili poželjni. Usluga nije obuhvaćala samo smještaj, nego i pranje rublja te kuhanje. Katarina je pekla kruh koji je Marin, sada već Martin, raznosio po susjedstvu.

Kasnije se Katarina ponovno udala, i to za ribara Martina Berrya, izvorno Barića, rođenog 1853. godine. S njim je dobila sina Mikea, rođenog 1895. Katarinina unučad zvala su ga Unkin – ‘’nerod“.

Katarina Petrich nije bila samo pasivni nositelj obiteljskog života, nego aktivni društveni akter.

Njezina uloga je obuhvaćala ekonomsku funkciju (vođenje pansiona), odgojnu funkciju (discipliniranje i usmjeravanje djece) i društvenu funkciju (savjetnica unutar zajednice). Takve žene bile su ključne za stabilnost migrantskih zajednica. One su osiguravale kontinuitet i prijenos vrijednosti u uvjetima promjene.

Uz takvu majku i njezina su djeca bila poduzetna i uspješna u poslovanju.

Punih 38 godina Katarina je živjela u Old Townu u Tacomi, engleskom nazivu za ‘’Stari Grad“. Kada je umrla, iza sebe je ostavila petero djece, šesnaestero unučadi i jedno praunuče. Članice Hrvatsko-američkog dobrotvornog društva bile su joj nositeljice lijesa.

Dječji rad i obrazovanje

U radničkim migrantskim obiteljima granica između djetinjstva i odraslosti bila je fluidna, gotovo neprimjetna. Djeca su rano preuzimala odgovornosti koje bi se u drugačijim okolnostima smatrale odraslima.

Martin je počeo raditi s nepunih deset godina. Njegovo iskustvo u pilanama nije bilo iznimka, nego pravilo za djecu u sličnim socioekonomskim uvjetima. Obrazovanje je postojalo, ali u ograničenom obliku. Djeca su pohađala školu, često pod okriljem crkve, no trajanje školovanja bilo je kratko. Prioritet je bio jasan: ekonomski doprinos obitelji.

Istodobno se razvijala dvojezičnost i dvostruki identitet. U kući se govorio jezik podrijetla, dok je u javnosti prevladavao engleski. Nastajala je generacija koja je živjela i djelovala između dvaju svjetova, noseći oba u sebi. Tako je bilo s Martinom i njegovom braćom.

Jeronim Petrich je u Americi postao Jerry i bio je posebno blizak s Martinom. Obojica su dijelila uspomene sa Hvara. Jerry je izrastao u ribara i poduzetnika koji je vodio tvornicu za preradu ribe na Vancouver Islandu te je neprestano tražio nove poslovne prilike.

Clara je bila prvo dijete obitelji Petrich rođeno u Americi. Bila je još beba kada joj je otac umro, nakon čega je majka odvela obitelj u Tacomu. Poput svoje braće, ni Clara nije bila pošteđena napornog rada. Neko je vrijeme radila u robnoj kući Rhodes, gdje se odijevala vrlo otmjeno, a potom je postala članica udruženja Telephone Pioneers, zahvaljujući svojoj vještini rada na telefonskoj liniji.

George je bio rođen u San Bernardinu, iste godine kada im je preminuo otac, a u Tacomu je stigao kao jednogodišnje dijete. Tijekom života postao je blagajnik i glavni upravitelj tvrtke Western Lumber Co. Bio je član brojnih društava, a preminuo je u svom domu u 65. godini života.

Socijalna mobilnost druge generacije

Martin Petrich predstavlja tipičan primjer druge generacije imigranata koja prelazi iz radničkog u poduzetnički sloj. Njegov razvojni put uključuje fizički rad u pilani, ribarstvo, prijelaz u građevinarstvo i na kraju u brodogradnju. Formalno obrazovanje nije bilo ključno. Presudni su bili znanje, upornost i spremnost na rizik.

Ali, idemo iz početka.

U dobi od 11 godina Martin se zaposlio u tvornici gdje je bio slabo plaćen, ali je otkrio da je spretan. Kasnije je radio u tvornici za izradu ribarskih mreža. U tvornici je naučio koristiti strojeve, što mu je pomoglo kada se počeo družiti s ribarima. Ribanje je tada bila očajnička borba čovjeka i mora, naročito na tom dijelu Pacifika. S vremenom su motori postali sastavni dio broda, pa su Martina zaposlili neka se bavi tom nepoznatom spravom. Malo pomalo, udružio se s nekoliko ribara i kupili su brod Elidu, s motorom od 10 konjskih snaga.

Dvije godine je ribario da bi zatim dobio priliku raditi u građevinarstvu. Počevši s izgradnjom kuća, došao je do izgradnje mula za pristajanje trajekata, koji još uvijek stoji u Gig Harboru.

Zatim je, zajedno s Joeom Martincem i Williamom Wicketom, osnovao Western Boat Building Company i započeo je graditi brodove. U razdoblju od prosinca 1916. godine do srpnja 1917., tijekom osam mjeseci, izgradili su osam ribarskih brodova. Svaki od njih prosječno je koštao 2800 dolara. Brodograditelji su tada zarađivali 2 dolara tjedno, a radnicima su davali 4 dolara.

Trio se raspao kada se Martinac odvojio i osnovao vlastitu tvrtku. Wicket je poginuo nesretnim slučajem 1921. godine, pa se tada i Martin osamostalio. Ali, 1933. godine nastupila je kriza i nitko nije naručivao brodove. Martin je tada odlučio riskirati i izgraditi neviđeni brod, najveći od svih dotadašnjih. Nazvao ga je Western Pilot. Dogovorio se s radnicima da će biti plaćeni kada se brod proda. Na kraju su postigli veliki uspjeh.

Posao je za Petricha cvjetao i za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je mornarica kod njega naručivala preuređivanje ribarskih brodova u ratne svrhe. Kako je njegovo brodogradilište bilo jedno od nekoliko njih koji su bili u stanju raditi, bio je pretrpan poslom 1942. godine. Zatim je otvorio brodogradilište Western Boat Building Co. i u Tacomi.

Etnokulturni prijelomi i brak

Martin Petrich oženio se Irkinjom Mary Ellen Moore (1883.–1948.), koja je na Zapad stigla iz svojega rodnog grada Utice u državi New York kao jednogodišnje dijete. Odrasla je u Tacomi, gdje je na mjesnoj zabavi upoznala Martina Petricha. Radila je u slastičarnici, gdje ju je njezina buduća svekrva promatrala i rekla: „Ruke su joj premalene za težak rad.“ Unatoč tome, Martin i Mary Ellen vjenčali su se 1906. godine.

Njihov brak ilustrira proces interetničke integracije: dok prva generacija preferira brak unutar vlastite zajednice, druga generacija sve češće ulazi u brakove izvan etničke skupine. Priča je to koja nosi i suptilnu napetost: svekrvina sumnja i procjena odražavaju sudar tradicije i promjene.

Obitelj koju su stvorili bila je brojna. Imali su šestero djece od čega pet sinova: Herveya M. (1907.–1989.), Allena (1912.–1981.), Martina (1915.–2007.), Jamesa (1918.–2005.) i Johna (1919.–2010.) te kćer Mary Ellen koja je postala redovnica.

Život Mary Ellen nije bio samo u sjeni supruga, nego ispunjen vlastitim izborima i društvenim angažmanom. U obitelj je donijela novu energiju i osobni stil: ušla bi u prodajni salon, kupila automobil na račun svoga supruga i naučila ga voziti putem kući. Njezina sposobnost da svakom djetetu pruži osjećaj posebnosti govori o emocionalnoj inteligenciji koja nadilazi svakodnevicu.

Nakon putovanja u Južnu Ameriku s Martinom, dijagnosticiran joj je tumor na mozgu te je preminula u dobi od 64 godine. U to je vrijeme imala desetero unučadi.

Njezina smrt 1948. godine označila je kraj jednog razdoblja, ali ne i prekid kontinuiteta.

Već sljedeće godine iz Martinova brodogradilišta porinut je tunolovac udičar, tada najveći na svijetu, nazvan njoj u spomen, Mary E. Petrich. Brod je bio dug 46, a širok 10 metara, s motorom od 1500 konjskih snaga, te je bio poznat i pod imenom American Queen.

Petrich je izgradio na stotine brodova, ribarskih, putničkih, vojnih i izletničkih. Većina ih je u nazivu imala riječ ‘’Western“, dok je iznimka bio upravo brod Mary E. Petrich. Bio je među najpoznatijima kao i Western Flyer.

Posebna priča vezana je uz brod Western Flyer, koji su biolog Ed Ricketts i pisac John Steinbeck unajmili za istraživanje u Baja Californiji u Meksiku. Nakon uspjeha romana Plodovi gnjeva i javnih kritika zbog pisanja o krizi u Americi, putovanje mu je poslužilo i kao bijeg od medija. Steinbeck je iskustvo opisao u knjizi The Log from the Sea of Cortez (1941.), pa je Western Flyer nazvan ‘’najpoznatijim brodom u američkoj književnosti“. Nedavno je obnovljen i ponovno porinut.

Poput Western Flyera, i Martin Petrich postao je legenda za života. Aktivan gotovo do kraja, preminuo je 1971. godine, doživjevši duboku starost. Njegov život bio je most između dvaju svjetova.

Zaključak: kontinuitet kroz promjenu

Povijest obitelji Petrich pokazuje nekoliko temeljnih procesa, a to su transformacija egzistencije, prijenos odgovornosti unutar obitelji u uvjetima krize, važnost migrantskih mreža, ulogu žena u održavanju zajednice i postupna socijalna mobilnost kroz rad i poduzetništvo.

U središtu te priče nalazi se obitelj kao temelj opstanka, ali i kao prostor u kojem se oblikuje budućnost.

Rečenica izgovorena na samrti: ‘’Sad si ti glava obitelji“, nije samo osobna poruka. Ona označava trenutak kada dijete postaje nositelj kontinuiteta.

Od dalmatinskog kamena do američke obale, od siromaštva do poduzetništva, od nesigurnosti do stvaranja, ta linija nije bila ravna, ali je bila ustrajna.

To je priča o ljudima koji nisu birali okolnosti, ali su birali kako će na njih odgovoriti.

I upravo u toj sposobnosti izbora, u radu, prilagodbi i međusobnoj povezanosti, leži njihovo trajno nasljeđe.