Biser metropole i pluća istočnog Zagreba

Kao čovjek koji je odrastao na betonu i u klubovima, kao čovjek kojeg je posao uvijek vezao za noćne aktivnosti, postao sam čovjek koji se nije pretjerano vezao uz čarolije koje priroda pruža. 

Nisam šetao, nisam planinario, nisam odlazio na pecanje, jednostavno nisam nalazio ništa privlačno u tome. Iako sam prilično pravocrtan i držim do nekih svojih principa te stavova, život je i kod mene napravio neke modifikacije, koje su doduše nastale iz nužnosti, ali, to je neka druga tema. Živim u susjedstvu Maksimira parka, i odnedavno dva puta tjedno posjećujem isti, te sam pomalo otkrio čari ovog jedinstvenog parka. Čistoća je bez obzira na nevremena koja su trgala stabla zavidna, održavanje same flore na razini, a mora se priznati da se radi i na obnavljanju. Posjetitelji su redovito i stranci, prvenstveno turisti, ali vidim da su odnedavno stanovnici Zagreba koji su stigli s nama egzotičnih lokacija, Maksimir također prihvatili kao svoj. Sportaši, mladi roditelji, parovi, umirovljenici, sve je to klijentela koja park održava živim, tu je naravno i fauna (patkice su moji miljenici), no iza ovih šarmantnih pet jezera koja se skrivaju u parku, krije se i zanimljiva povijest.

Osnivač parka bio je biskup Maksimilijan Vrhovac, koji je krčenjem autohtone šume odlučio građanima Zagreba podariti prvi javni park u jugoistočnoj Europi (što je ujedno bio i jedan od prvih javnih parkova na svijetu).  

Biskup Vrhovac je oblikovao park u baroknom stilu, o čemu svjedoče tri staze u obliku pačje noge, što je bilo jedno od parkovnih obilježja baroka. Staze koje je dao izgraditi biskup Vrhovac i danas su vidljive a jedna od njih vodi od glavnog ulaza pa sve do podnožja Vidikovca. Park Maksimir je svečano otvoren za građanstvo 1794. godine, a ime je dobio prema svom osnivaču. Kada je biskup Vrhovac bio optužen za masonstvo i vezu s mađarskim jakobincima, prigovaralo mu se da troši previše novca na podizanje golemog perivoja te je to bio razlog da je prekinuo daljnje uređenje Maksimira.

Nakon smrti biskupa Maksimilijana Vrhovca rad na oblikovanju parka Maksimir nastavio je biskup Aleksandar Alagović koji napušta prvotnu zamisao oblikovanja u baroknom stilu te započinje s radovima na otvaranju i formiranju livada. 

U fazi nakon Alagovića, nadbiskup Juraj Haulik za njegovu izgradnju angažira skupinu iskusnih austrijskih umjetnika koji su oblikovali carske perivoje u blizini Beča. U to vrijeme podignuta je i većina paviljona u Maksimiru. Park se mijenjao i pod utjecajem romantizma. Prva zaštita parka Maksimir datira iz 1948. godine kada je u ukupnoj površini od 316 hektara proglašen prirodnom rijetkošću. Zbog očuvanih stoljetnih hrastovih šuma njegova vrijednost za zaštitu ugroženih vrsta vezanih uz stare duplje je velika. Tako je u parku Maksimir zabilježeno više od stotinu vrsta ptica, od kojih se značajem ističu upravo ptice dupljašice. Zanimljiv je podatak da je u parku Maksimir gustoća populacija crvenoglavog djetlića, vrste ugrožene u europskim razmjerima, jedna od najvećih u svijetu. Značajne su i druge vrste životinja vezane uz stare šume, poput vjeverica te nekih vrsta šišmiša, koje također spadaju u globalno ugrožene skupine životinja.

Osim šuma u parku Maksimir možemo naći livade, jezera i potoke, koji također predstavljaju važna staništa raznim biljkama i životinjama.

U posljednje vrijeme pokušavam grad gledati okom turista. Promatram ono na što obraćaju pozornost posjetitelji iz cijelog svijeta i pokušavam vidjeti Zagreb njihovim očima. Živjeti svaki dan u nekom mjestu ili gradu čini vas slijepim i neosjetljivim na okolinu, što je i normalno jer je to naša rutina, ali…

Mogu konstatirati da sam se poprilično kofera nanosio širom ovog našeg napaćenog Globusa, i Zagreb možda je malen grad u širem kontekstu, ali ako se u Njega nastavi ulagati, na ovaj ili onaj način, imat ćemo definitivno jedan mali jedinstveni europski biser na kojeg ćemo biti ponosni.

Vidimo se u Maksimiru!