Vegetarijanac kao mitsko biće

Vegetarijanac sam pune dvadeset i četiri godine. Vegetarijanac, ne vegan. Sjetimo se, vegetarijanci ne jedu meso, ali ne izbjegavaju ostale blagodati koje proizvode životinje poput krava, koza ili kokoši, prvenstveno tu mislim na jogurt, kefir i jaja. Kako sam dugo vegetarijanac, uspio sam biti pionirom toga u nas bez ikakve namjere da postanem i na neki način sam pratio modifikaciju Lijepe naše u ovom segmentu.

S obzirom na moju priličnu konstituciju, ljudi se često začude da sam vegetarijanac. Uglavnom je predrasuda kako su vegetarijanci ili vegani mršavi te sitne građe, ali bez obzira na ideološki segment, često je upravo krvna grupa presudna. Zemljani s A+ krvnom grupom imaju često predispozicije postati vegetarijancima, a i ostale krvne grupe znaju što vam je bitno u prehrani pa ih nemojte ignorirati. I sam sam vlasnik navedene vegetarijanske krvne grupe pa moje vegetarijanstvo ne trpi zbog odricanja jer miris i okus mesa su mi neveseli te strani.

Predložak za moje ideološko vegetarijanstvo došlo je iz empatije koja se stvarala u djetinjstvu. Kako sam zbog problema s dišnim organima nekoliko svojih najranijih godina konzumirao ruralni život s bakom i djedom, ne bi li spriječio da me napadne astma, tako sam i kasnije kompletne ljetne praznike provodio na selu. Tamo su me dopale i neke dužnosti, a jedna od njih bila je hranjenje svinje. Cijelo ljeto je mali Robert hranio pajceka, veselio ga hranom svako jutro, gledao kako trči po za njega ograđenom prostoru te se posljedično vezao za životinju, kako bi kasnije svjedočio kolinjama na kojima je ta ista životinja odlazila pod nož. Taj dio odrastanja je definitivno ostavio traumu koja je kasnije utjecala i na odluku da postanem vegetarijanac. Kroz djetinjstvo sam uvijek nekako zaobilazio meso, na mom maloljetnom jelovniku prolazilo je samo nešto faširano ili dimljeno, ali definitivno sam presudio i tome prije gotovo četvrt stoljeća.

Zbog načina prehrane cijeli život muku mučim s predrasudama i restoranima.

Kao klinca su me često i u mojoj široj obitelji gledali poput bolesnika kada sam rekao da ne jedem meso. Iako vegetarijanski restorani u Americi postoje još od pedesetih godina prošlog stoljeća, ako ne i dulje, ranih devedesetih u nas bilo je prilično teško gurmanski egzistirati. Nije bilo proizvoda za kuhanje kod kuće koje ste mogli koristiti za svoje bezmesno egzistiranje, dok u restoranima je vegetarijanska prehrana izgledala tako da ste proslijedili svoje glavno (mesno) jelo susjedu do sebe te jeli priloge. Danas je situacija na vrlo pristojnoj razini, ali neki srednjostrujaški restorani još uvijek ne doživljavaju Vege potrebe, smatrajući to nepotrebnim.

Iako nisam od kulta hrane, ne kuham mnogo te me kuhinja ne privlači kao neke druge prostorije u stanu, uspio sam pronaći nužne prehrambene proizvode koje kombiniram sa suplementima te sam u solidnoj fizičkoj formi i nemam problema s energijom.

Naravno, opet se vraćamo na krvnu grupu, ako i odlučite biti vegetarijancem ili veganom, morate biti oprezni te dobro istražiti na koji način kompenzirati nutricionistički kvalitete koje vam donosi meso. Meso je naravno teška hrana i doktori kažu kako je generalno treba reducirati ako već ne i izbaciti iz prehrane, ali bilo bi licemjerno da ja to namećem. Uostalom kako tražim da drugi poštuju moje životne različitosti, isto tako neću propovijedati nikome što i kako treba jesti. Iako sve češće čujem kako ljudi sve manje konzumiraju meso u svojoj svakodnevnoj prehrani, poznajem iznimno malo vegetarijanaca. U stvari poznajem više bivših Vege konzumenata nego onih koji i danas to prakticiraju.

Što reći na kraju?

Uvijek sam za empatiju, isto tako sam i za empatiju prema životinjama, ali nikome neću govoriti što treba ili ne treba raditi u svom egzistiranju.

Live and let live.

Mahalo & aloha,

Robert Mareković