Srpanjske crtice

Danas u kolumni se neću dotaknuti neke velike teme, tek ću napisati nekoliko malih osvrta na ono što susrećem ovih dana, kako u medijima, tako i u stvarnom životu. Da, mnogi bi sad komentirali kako to mislim da postoji razlika između internetskog i stvarnog života…

Neki dan mi je na Instagramu izletio video na kojem se dva psa sukobljavaju preko ograde. Čim se ograda otvori, oni mirno gledaju jedan u drugoga… Tako nekako izgleda i komunikacija putem društvenih mreža. U posljednje vrijeme je internetska komunikacija u nas pala na najniže grane, po sistemu “ili si s nama ili protiv nas”, vrijeđanja su dosegla epske visine, a isto tako vjerujem kako, bez obzira na uvjerenja, mnogi neistomišljenici bi puno blaže komunicirali, s puno više argumenata a manje nabrajanja rodbine, da se susretnu uživo. Barem većina njih. Jednostavno, internetska komunikacija je kao dolijevanje ulja na vatru, kočnice ne rade, a što je najgore, i sami sebe trošite s takvim izljevima, štedite sebe i druge.

Slušam kako nam je turizam posrnuo za deset posto, što će reći kako su nam prihodi manji za navedeni postotak u usporedbi s prošlom godinom. Stalno se priča kako je tome razlog pohlepa i pretjerivanje pri ispostavljanju cijena, ne opravdavam to, dapače, ali teško je maknuti to iz sustava, iz sustava koji je građen stoljećima. Sustav opreza o kojem pričam je nastajao kroz stoljeća, a naša turbulentna povijest nas je naučila kako na ovoj geografskoj točci, na kojoj živimo od stoljeća sedmog, da jedino što je sigurno je nesigurnost. Upravo ta nesigurnost stvara tu potrebu bogaćenja preko noći, stvara potrebu za brzom zaradom. Teško je to iskorijeniti, ali nažalost, morat ćemo izgleda to naučiti na teži način; suočiti se s padom dolaska gostiju pa onda presložiti poslovanje.

Ono što je dodatno ukorijenjeno kod nas je pokazivanje stečenog. Ili još gore, pokazivanje nečega što je stečeno preko naših mogućnosti, što je vrlo često slučaj. Gledajući skandinavske zemlje koje stoje ponajbolje u svjetskim razmjerima kada su financije u pitanju, primjećujemo kako tamo nema često velikih i skupih automobila, tamo je čak i sramota predstavljati se na takav način.

Skromnost bi po civilizacijskim ali i za one kojima je to bitno, po crkvenim kriterijima, trebala biti vrlina. Ali i ovaj dio teksta bi se mogao nadovezati na onaj prethodni, dugo je bilo siromaštva ovdje i to također utječe na navedene potrebe pokazivanja susjedu da ste bolji od njega. 

Steve Jobs je odlazeći u vječna lovišta napisao svojoj djeci: “Automobil od 20.000 dolara će vas odvesti na isto mjesto kao i onaj od 200.000 dolara”. Upravo to, dobar prijatelj, ugodna obitelj i partner koji vas voli vrijedi više od 4. kata na kući. Previše ljudi odlazi ili obolijeva u mojoj blizini što me podsjeća na krhkost, uživajte u ovom životu, nema nikakve garancije za reinkarnacije…

Često čujem od svoje generacije kako današnja mladež ne valja, kako ne poznaju osnove ponašanja, kako je u našim vremenima bilo bolje. Kad smo bili klinci u neboderu u Travnom, moju seku i mene zvali su najpristojnijom djecom u zgradi od 16 katova. Znači, bilo je i drugačijih, ne samo pristojnih, zar ne? I tada se često čulo ‘nije se digao starijima u tramvaju’, tako da je lako i olako sad sve pripisivati klincima. Pišem to upravo zato jer sam u zadnje vrijeme primijetio puno uljudnog ponašanja teenagera, i ne samo adolescenata već i ljudi preko dvadeset godina. Često čujem ‘hvala’, ‘molim’, ‘oprostite’, i barem meni, iz moje perspektive, stvari se ne čini beznadnima kako se to često predstavlja. 

Uglavnom, ako ste dobri prema drugima, lakše ćete pronaći i svoj mir, pa budite dragi barem iz sebičnih razloga, ako ništa drugo. I to je dobar put.

Mahalo & aloha,

Vaš Robert.