Glas Hrvatske

12:18 / 10.07.2022.

Autor:

Split kao perjanica zabavne glazbe

Omot ploče

Omot ploče

Foto: Robert Mareković / Glas Hrvatske

Zagrebački festival je prvi festival koji je pokrenuo trend takvih događanja i bio je to festival koji je zabavnu glazbu stavio na mapu kulturnih događanja bivše države. Opatijski festival koji se pojavio pet godina nakon onog što je dolazio iz Metropole, bio je ljubimac tadašnjih vlasti i bio je značajan do početka sedamdesetih. Nakon toga pojavilo se još niz festivalskih manifestacija, kako širom Jugoslavije tako i nakon nastanka Lijepe naše, ali nijedan festival nije bio obljubljen kao onaj Splitski.

Prvi splitski festival održan je 1960. godine kao popratni dio programa ljetne modne revije "More-Revija-Split&quot", koja se održavala na bazenima omladinskog školskog kluba POŠK, dok su u pauzi presvlačenja manekenki izvedene samo tri kompozicije, a jednu od njih pjevao je kasniji višestruki osvajač "Split" Vice Vukov. 1961. festival nije održan jer je odlučeno da ta godina bude pripremna za sljedeću 1962. Festival se tada zvao "Melodije Jadrana", a održan je krajem ljeta. Na Festivalu se prvi put pojavljuje srednjoškolac Zdenko Runjić, čije "Ćakule o siromajima" u izvedbi Tereze Kesovije odnose prvu nagradu publike. Festival je tada bio pod velikim utjecajem dva starija mediteranska festivala, onog u San Remu i Opatiji, što se osjećalo u prvim kompozicijama "Melodija Jadrana", koje su neodoljivo vukle na talijansku kanconu. Među izvođačima prvih festivalskih godina našla se sama krema tadašnje domaće zabavne glazbe; Tereza Kesovija, Arsen Dedić, Gabi Novak, Vice Vukov… 1963. Festival seli na ljetnu pozornicu kina "Bačvice", dok prve nagrade odnose uglavnom autori sa zagrebačkom adresom. Godinu dana kasnije rođena je i himna festivala, ”Nima Splita do Splita”, koju pjevaju Tereza i Toni Kljaković, dok se 1965. izvodi 20 pjesama s gotovo 40 festivalskih aranžmana (tada se jedna pjesma izvodila u dvije različite verzije, aranžmanski i vokalno).


Splitski festival 1967. prelazi s ljetne pozornice kina "Bačvice" na monumentalne Prokurative, kada dobiva i internacionalni karakter. U tim vremenima i diskografija te televizija počinju pokazivati ozbiljniji interes za ovaj bujajući event, a težinu događanju daju i popularni engleski gosti; The Hollies, The Shadows i The Lords. Te 1967. debitira i buduća ikona festivala Oliver Dragojević. Domenico Modugno, Claudio Villa, Gino Paoli i Iva Zanicchi bila su velika talijanska imena koja su posjetila ovaj splitski lakonotni biser u sljedećih nekoliko godina, a na sceni su se u tim vremenima pojavili i novi perspektivni izvođači: Ibrica Jusić, Josipa Lisac, Ljupka Dimitrovska, Kićo Slabinac, dok će 1970. nadmoćno pobijediti Radojka Šverko. U međuvremenu su festival počeli pratiti i skandali; inicijalni je bio kad Arsen Dedić biva izviždan od strane publike pa se u sljedećih nekoliko godina pojavljivao tek kao autor i to pod pseudonimom, ali ti i takvi “skandali” budili su dodatni medijski interes za Festival. Mišo Kovač s pjesmom “Proplakat će zora” konačno se etablirao na domaćem estradnom nebu, pokazujući da ima izraziti senzibilitet za pjesme s dalmatinskom tematikom. 1974. na Prokurative se vraća Oliver, no njegovo vrijeme dolazi tek godinu dana kasnije kada će pjevati "Galeba". Galebom započinje dominacija dueta Runjić- Dragojević, koji u drugoj polovici sedamdesetih postaju ikone festivala. Iako je krajem sedamdesetih godina Festival možda bio u najkreativnijem razdoblju, osamdesete su donijele definitivnu ekspanziju Splita, na što je svakako utjecao progres televizijskih mogućnosti ali i velika prodaja kazetofona, koja je omogućila svakom da putem kazete pohrani komadić Festivala, bez ikakve potrebe da posjeduje veliki i nezgrapni gramofon.


Krajem osamdesetih Festival su osvajala nova imena poput Daleke Obale ili Đavola, ali generalno je tada vladalo mišljenje da se u pjesmama izgubio autohtoni dalmatinski štih. I u ratnim vremenima se ovaj festival nije dao, nije gubio kontinuitet, ali do kraja devedesetih festivali su općenito počeli gubiti na važnosti. Teško je reći da i danas ne izbacuju pokoji hit, ali nema više onog interesa te onog utjecaja na domaće radio valove, kao što je to bilo nekoć.


Naravno, mediji se mijenjaju, mladi na drugačije načine primaju i prate, pa ako hoćete i dijele informacije, ali u kolektivnom sjećanju onih koji su bili živi i dovoljno svjesni osamdesetih godina, nikada neće izginuti slika svih onih naslovnica kompilacijskih albuma koji su donosili te godine aktualni Splitski festival, nemoguće je bilo te kazete pa i ploče ne sresti u nečijem domu, automobilu ili u lokalnom, i to u svakom lokalnom kafiću.


Da li se moć festivala općenito može povratiti, ne znam, ali iako nisam bio potrošač takve lakonotne glazbe, sjećanja na ta vremena bude nostalgiju, na neka vremena koja su (ne politički) bila jednostavnija, sporija i opuštenija.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!