Jimmy ima 97

Stjepan Jimmy Stanić slavi 97. rođendan, što je samo po sebi fascinantno, ali nije jedino kada je gospodin Stanić u pitanju. Jimmy još uvijek nastupa, Jimmy još uvijek ima publiku (naravno, ne generacijsku), i Jimmy još uvijek zabavlja ljude. Publika na njegove nastupe ne dolazi iz čiste empatije ili simpatije prema veteranskom stažu umjetnika, publika dolazi iz razloga što im je izvođač još uvijek u stanju pružiti večer za pamćenje.

Stjepan Stanić rođen je 20. 1. 1929. u Zagrebu. U mladosti je svirao tamburicu, pa kontrabas, a bilo je i ambicija da se bavi opernim pjevanjem, no prevelika disciplina koju je tražilo operno pjevanje, odbilo ga je od te ideje. Nije se želio odreći izlazaka i cigareta, a strastveni pušač je i dan danas. Jedna od legendarnih priča koju mi je ispričao Drago Diklić je i ta, da je samom veteranu Dragecu Stanić zasvirao na maturalnoj zabavi! Legendarni jazzman Dizzy Gillespie je gostovao u Zagrebu 1956., ali mu je kontrabasist ostao u Italiji, te mu je u zadnji čas kao zamjena uskočio mladi, još neafirmirani Jimmy. Dobio je Jimmy i ponudu da nastavi turneju ali je ostao bez domovnice zbog političkog vica.

U međuvremenu po zagrebačkim klubovima afirmirao je svoj super ugodni vokalni bariton, a dok je još bio dijelom vokalnog ansambla Nikice Kalogjere, dobio je šansu snimiti ploču. Iako se godinama mislilo kako je svoj nadimak dobio po nazivu prve ploče, bilo je upravo obrnuto. Naime, Kalogjera mu je ponudio da otpjeva pjesmu “Cowboy Jimmy” iz razloga što su Stjepana već zvali Jimmy!

Ta pjesma je afirmirala njegovo ime, no privukle su ga pozornice europskih klubova, tako da nije sustavno gradio svoju domaću diskografsku karijeru. Kad su angažmani okopnjeli, Jimmy se vratio na domaće pozornice i ostavio traga s dva evergrina, jedan je bio “Prolazi sve” sa Zagrebačkog festivala 1965., te “Jutro će promijeniti sve”, s Opatijskog festivala 1968., dok su od ostalih najpoznatije šaljive doskočice; “Dimnjačar” i “Moja kobila Suzy”.

Iako od sedamdesetih godina naovamo nije bio relevantan na top ljestvicama najslušanijih, njegova pojavnost, bariton, šarm i konzistentnost, napravili su ga urbanom legendom. Tijekom osamdesetih bili su poznati njegovi nastupi s braćom Justin, no tijekom tog desetljeća u njegov život ulazi Barbara, koja mu postaje životnom družicom ali i poslovnom suradnicom, i to nigdje drugdje nego na pozornici. S godinama njegov nastup se pretvorio gotovo u stand up, a iz generacije u generaciju Jimmyja otkriva nova publika, dok Stanić, kao stari lukavi iskusni lisac, repertoar je prilagodio svojim godinama te mogućnostima koje iste nude.

Ako ste se pitali kako živi vječni Jimmy, evo odgovora; ujutro namače kruh u maslinovo ulje, jede puno ribe, i sam kuha čušpajze, živi izvan grada blizu Velike Gorice, otporan je na nikotin te još uvijek sam vozi automobil. Za sebe kaže da je optimist, a za svoju dugovječnost kaže da je sazdana on njegove sklonosti da ni u čem ne pretjeruje. Iako je prošla čak sedamdeset jedna godina od njegove prve ploče, u ovom desetljeću snimio je čak dva albuma, od toga jedan sa Zagrebačkom filharmonijom. Dobio je i ponudu da snimi jazz album, ali je to glatko odbio rekavši da nitko kod nas danas ne zna svirati jazz, i da općenito jazz mogu svirati samo Amerikanci...

Jimmy Stanić je najstariji aktivni čovjek na svijetu. Clint Eastwood je mlađi godinu dana i četiri mjeseca, Willie Nelson čak četiri godine, a da vam približim ili malo plastificiram brojke, Jimmy je stariji od Elvisa Presleyja punih šest godina. Elvisa nema još od 1977.

Vrijednost gospodina Stanića je u vječnim melodijama, glasu, karizmi, dugotrajnosti, humoru, i svakako u tome da je Jimmy idiom nekog drugog Zagreba, i nekog drugog glazbenog vremena, kada je glazba tražila uzore u zapadnom smjeru, u smjeru Europe, kojoj tvrdimo da pripadamo...

Hvala na čitanju,

Robert.