Posljednji pozdrav Nami

Petak je bio posljednji dan rada NAME na Trgu. NAMA je bila puna a police prazne. Ljudi su se trgali za ostatak robe na popustu, dok je nas nekolicina šetala naokolo sa sjetom i fotografiralo po zadnji put. Kad sam bio mali nije bilo sterilnih shopping centara, bila je samo NAMA. I to se izgovaralo s poštovanjem, nije to bio samo veliki dućan s puno stvari od igle do lokomotive, bila je to NAMA. Prve ploče sam kupovao ondje s Majkom, desno u kutu po ulazu su bili vinili, i uvijek je bila gužva ondje. Oduvijek sam volio arhitekturu te zgrade, strop, ogradu, veliki prozračni prostor u sredini, i naravno, kao klincu pokretne stepenice su mi bile vrhunac svakog posjeta NAMI.

Povijest NAME seže u 1879. kada se i danas poznati austrijski trgovački lanac Kastner&Ohler seli u Zagreb te dvije godine kasnije dolazi na današnju adresu, Ilicu 4. Riječ je bilo o ukrašenim prodajnim mjestima koja su imala fiksne cijene te su postavile temelje moderne trgovine u Hrvatskoj. Ulaskom u 20 stoljeće Gradsko poglavarstvo dopušta uređenje izloga a dolaskom struje 1907. godine, izlozi poboljšavaju vizual i osvjetljavanjem. Svoju prvu značajnu rekonstrukciju zgrada doživljava 1913., a tijekom 1. svjetskog rata, robna kuća je uvelike pomagala onima koji su stradali u ratnim zbivanjima.

Iza Prvog svjetskog rata, još jedna inovacija koja je postala svjetski standard provodi se u robnoj kući, “posjet bez obaveze na kupnju”, a ponovna nadogradnja stiže zgradu 1928. kada se nadograđuju treći i četvrti kat, dok se 1937. dogodila obnova cijelog Iličkog pročelja što je zgradi počelo davati definitivni izgled. Tijekom 2. svjetskog rata, NDH se nije slagao s političkim stavovima Ohlera pa je isti ostao bez svog udjela, dok je 1945., dolaskom federativne i socijalističke Jugoslavije sve oduzeto vlasnicima i pretvoreno bez nadoknade u državno vlasništvo. NAMA je tada prozvana Narodnim magazinom, koja je od tog krutog naziva dobila ovu simpatičnu skraćenicu, po kojoj je zovemo i prepoznajemo i dan-danas. NAMA je imala 17 svojih podružnica širom Hrvatske u to vrijeme; od 1970. do 1980. otvoreno je trinaest novih robnih kuća, što je NAMU pretvorilo u vodeći trgovački lanac u bivšoj Državi. Nastankom Lijepe naše, što zbog nespretne privatizacije, što zbog niza trgovačkih lanaca koji su se počeli otvarati od 2000. godine nadalje, NAMA je gubila na važnosti, shoppingiranje se decentraliziralo, nije bilo više vezano uz centar Zagreba, polagano je nestajao lanac dućana, da bi se sveo na svega dvije robne kuće. Već 2013. počelo se pričati o stečaju koji je objavljen 2020., a provodi se do kraja ovih dana. Navodno prostor ne može biti prenamijenjen, i navodno ljudi zaposleni u NAMI neće gubiti svoja radna mjesta još dvije godine. Osoblje ondje je uglavnom osoblje koje poznaje svoj posao, osoblje s iskustvom, ne radi se o priučenim prodavačima, nego izučenim…

Zatvaranje NAME sam doživio kao da mi netko krade moje djetinjstvo, moj Zagreb, neki drugi Zagreb u kojem sam odrastao, koji nekako lagano blijedi...

Nekako još živim u laganoj nadi da će oni koji su kupili prostor biti dovoljno pametni i zadržati brend; u redu, modernizirati što se mora ali ostaviti ono što je šarmantno kod tog prostora i tog brenda, ali kod nas me malo toga ugodno iznenadi..

Znam da se vremena mijenjaju, znam da modernizacija traži svoje, i znam da svijet nikada nije stajao, i nije mogao predugo stajati na jednom mjestu, da je status quo nemoguće stanje, ali, kao da duše na ovog kugli ima sve manje. A mi nismo roboti…

Prilikom mog posljednjeg posjeta sa zvučnika su dolazili Gabi Novak, Ivo Robić, Drago Diklić…

Zbogom NAMA.