Spisi iz vatikanskih arhiva

Jedna iznimno zanimljiva knjiga, povijesna studija, ugledala je svjetlo dana u svibnju ove godine - "Izvješće mons. Josepha Patricka Hurleyja o religijskim prilikama u Jugoslaviji od veljače 1946. do veljače 1947". Druga je to knjiga mladoga povjesničara vlč. Bojana Ivešića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije koji upravo ovih dana završava doktorski studij na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. 

Knjiga je do kraja ljeta predstavljena u Mostaru, Lugu kod Kiseljaka, Kruševu (rodnom mjestu biskupa Čule) i Vitezu te je u svim tim mjestima privukla veliki broj posjetitelja. Sam će autor kazati da je značajnu ulogu u nastanku ovog djela odigrala i pandemija COVID-a 2020. kada su mnogi istraživači, s raznih krajeva svijeta, morali otkazati već rezervirane termine za istraživanje netom otvorenih vatikanskih arhiva zbog gotovo potpune nemogućnosti putovanja. Vlč. Ivešić je tada bio u Rimu i tu je priliku iskoristio te u vatikanskom arhivu, koji je bio nepristupačan sve do 2020. godine, pronašao izvorne dokumente i otkrio nove činjenice o Crkvi i komunističkoj diktaturi u tadašnjoj FNRJ, neposredno nakon završetka II. Svjetskog rata.

U ovoj se povijesnoj studiji hrvatskoj javnosti prvi put predstavljaju dokumenti iz vatikanskoga arhiva koji su plod diplomatske djelatnosti američkoga nadbiskupa Josepha Patricka Hurleya koji je u razdoblju od siječnja 1946. do prosinca 1952. bio na službi regenta (obnašatelj dužnosti nuncija) Apostolske nuncijature u komunističkoj Jugoslaviji. Posebnu pozornost izaziva arhivska građa u svezi s montiranim sudskim procesima zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, mostarsko-duvanjskom biskupu Petru Čuli i njegovu suradniku don Mati Nuiću kojima je mons. Hurley i osobno nazočio te osvrti na procese koji su vođeni protiv banjolučkog svećenika vlč. Nikole Bilogrivića i istaknutog laika Felixa Niedzielskoga.

Kada ste mlad povjesničar, a iza sebe imate objavljene dvije knjige, odnosno povijesne studije, na koju je pozornost obratila i stručna, ali i šira javnost, znači da ste ljestvicu podignuli vrlo visoko već na početku svog znanstvenog djelovanja. Prije dvije godine svjetlo dana je ugledala i knjiga "Nastanak i uporaba vatikanske verzije 'navodnoga Stepinčeva pisma' iz 1943. s referencijalnim dokumentima". Zapravo, uz radove nekih prethodnih autora, don Bojan je pronalaskom jednog, od više fabriciranih pisama, u Vatikanskom arhivu i njihovom usporedbom potvrdio da je krunski dokaz komunističkog tužiteljstva na suđenju kardinalu Stepincu falsifikat.

Već ta studija nam je dala za pravo očekivati i nova djela koja će imati što kazati i razjasniti u našoj povijesti, osobito u olovnim komunističkim godinama.

Uz spomenuta djela svakako treba dodati i izdavanje knjige, po prvi puta u cijelosti, Krunoslava Stjepana Draganovića "Katalog župa i nazadovanje katoličkog elementa u Bosni i Hercegovini u XVII. stoljeću" iz 2021. godine koju je također priredio don Bojan Ivešić.

Samo nekoliko osnovnih podataka o "Izvješću". Nakladnik knjige je Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače iz Mostara. Knjiga je pored predgovora kojega je napisao kardinal Vinko Puljić te uvodnoga dijela, podijeljena na 3 poglavlja: Joseph Patrick Hurley regent Apostolske nuncijature u FNRJ, Prva godina diplomatske misije i službeno izvješće 1946. – 1947. i Joseph Patrick Hurley – svjedok različitih procesa u Jugoslaviji. U knjizi su doneseni engleski i latinski izvornici.

Puno je zanimljivih detalja, a zadržat ćemo se samo na tri koji će poslužiti kao ilustracije značaja cijele te povijesne studije.

Crtica prva

Tijekom procesa i suđenja nadbiskupu Stepincu Srpska pravoslavna Crkva nije se uključivala, a ni Stepincu puno toga spočitavala glede komunističkih imputacija po pitanju "prekrštavanja". Mons. Joseph Patrick Hurley 8. siječnja 1947. godine piše mons. Domenicu Tardiniju da se po povratku iz egzila patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Gavrila, pojavljuju prve optužbe službenoga vodstva te Crkve na račun nadbiskupa i njegove odgovornosti za prekrštavanje tijekom vremena rata u NDH. Hurley piše kako je to doznao od francuskoga veleposlanika u Jugoslaviji kojem je to prenio izvjesni gospodin Nussbaum, protestant, koji se susreo s patrijarhom Gavrilom u sklopu svog posjeta i analize položaja vjerskih zajednica u Jugoslaviji. Hurley dalje bilježi jednu zanimljivost kako u uskrsnoj poslanici Svetoga sinoda SPC-a iz 1946. godine nema nijedne optužbe na račun Katoličke Crkve ni Stepinca osobno. Štoviše, to pastoralno pismo Sinoda SPC-a dokazuje da su Stepinca držali nevinom osobom, zaključuje Hurley. U svom izvješću regent napominje da je službeni Moskovski patrijarhat često pokušavao uvući SPC u borbu protiv Katoličke Crkve, ali u odsustvu patrijarha Gavrila metropolit Josif energično se tome usprotivio. Međutim, povratkom patrijarha Gavrila, Hurley napominje kako je sigurno dotični prihvatio i sporazumio se s komunistima te taj i svi budući napadi usmjereni protiv Katoličke Crkve i Stepinca svoj korijen imaju tu.

Što nam zapravo Hurley donosi i pokazuje? Naime, on evidentira da SPC nikad, sve do povratka patrijarha Gavrila iz egzila, nije potezala pitanje tzv. „prekrštavanja“, točnije Stepinčeve uloge i odgovornosti. Nakon njegova povratka i njegova sporazuma s komunističkom vlašću i pristankom na obećane koncesije, započinje SPC jasno i glasno, u sinergiji s komunistima akcentirati Stepinčevu odgovornost u procesu tzv. prekrštavanja i to odgovornost da je to promicao u suradnji s ustaškim režimom s ciljem istrebljenja jednoga naroda i njegove konfesije. Dakako da se vrela protive takvim tezama jer da je drugačije, Stepinac bi bio kontradiktoran u sebi.

Crtica druga

U ovoj se knjizi po prvi put donosi obrambeni govor mostarsko-duvanjskog biskupa Petre Čule. Snažan, iskren, neustrašiv. Navest ću tek nekoliko uvodnih rečenica. Biskup je na početku svoga izlaganja, koje je divljačkom vikom i dobacivanjem najgnusnijih uvreda prekidala odabrana publika u dvorani, rekao: „Danas pred sudskim vijećem stoji optužen biskup mostarsko-duvanjski i trebinjski, što do sada nikada nije bilo u povijesti našega kraja. Sa mnom su optuženi neki moji svećenici i također neke redovnice. Stoga se s pravom može reći da je sa mnom optužena Katolička Crkva u mojoj Biskupiji. A zašto? Formalni razlog ove optužbe su neke činjenice koje mi javni tužitelj ubraja u zločine. Međutim, uistinu i činjenično ja sam optužen te stojim pred Sudom kao takav zato što sam katolički biskup i što sam Hrvat.“

Obrambeni govor i nastup Hurley ocjenjuje sljedećim riječima: "Ipak, biskup Čule dao je neustrašivu, dostojanstvenu i dobro obrazloženu izjavu kojom je opovrgao optužbe protiv sebe". Analizirajući pojedine izjave iz Čulina govora, Hurley je impresioniran još jednim inteligentnim, ali uz to i hrabrim i neustrašivim hrvatskim katoličkim biskupom koji se nije koristio nikakvom diplomacijom ni povijao leđa na račun istine i štiteći nauk Crkve i dostojanstvo svoga naroda zapisao je: "Njegovo strpljenje i čvrsta odlučnost tijekom čitavog postupka nedvojbeno služe kao nadahnuće svećenicima, redovnicima i vjernicima njegove napaćene Biskupije. Izvrsno je pokazao kako Pastir svoga stada može trpjeti za njega i braniti ga čak i u slučaju beznadnih izgleda".

Nadbiskup Hurley je prije dolaska u FNRJ dobio instrukcije u Vatikanu da se u potpunosti može osloniti na zagrebačkog nadbiskupa Stepince te biskupe Čulu i Čekadu. I to se američki biskup uvjerio i na licu mjesta.

Crtica treća

Felix Niedzielski optužen je jer je bio državni činovnik u NDH. Regent kaže kako su te optužbe apsolutno beznačajne, izazivaju čuđenje da se na temelju njih može nekoga u normalnoj državi uopće procesuirati i izvesti pred sud. Sve se po Hurleyju svodilo na to da se Niedzielskoga optuživalo da je nosio ustašku odoru i iskazivao više simpatija Nijemcima negoli partizanima.

Može se reći kako je u svojoj relaciji Hurley oduševljen likom katoličkoga laika Felixa Niedzielskoga jer piše Tardiniju kako je to bio vrlo priznati i cijenjeni laik i odvjetnik u hrvatskom narodu, prepoznatljivi i energični lider Katoličke akcije koji je svojim djelovanjem i aktivizmom spriječio ustašku ideološku indoktrinaciju mladih hrvatskih katolika. Često se pričešćivao, piše Hurley, te je svaki dan pohađao Presveti Sakrament. Kao doktor civilnoga prava pisao je o sociološkim problemima koji se tiču društva, ali i kako komunisti ne žele da takvi žive. Dalje za njega piše: "Vjerujem da priču o ovom velikom i dobrom laiku treba ispričati po cijelom svijetu, kako bi i u smrti mogao nastaviti svoju plemenitu misiju protiv komunističkih neprijatelja Boga i civilizacije. Nastojali su zauvijek uništiti njegov utjecaj ubivši ga; upotrijebimo primjer njegove svete i herojske smrti da proširimo njegov pozitivni utjecaj daleko izvan granica ove zemlje". Kada dalje komentira osudu i smaknuće, Hurley ističe bit problema. Osuđeni su i ubijeni samo iz razloga jer su imali druge svjetonazore protivne marksistima.

Na predstavljanju u Mostaru više puta je spomenuto da bi se hrvatski narod nadbiskupu Hurleyju trebao odužiti podizanjem spomenika ili davanjem imena ulicama i trgovima. Taj čovjek, katolik, diplomat i američki biskup bio je užasnut zločinima nad Katoličkom crkvom u tadašnjoj FNRJ, ali i oduševljen hrabrošću i žrtvom prije svega Hrvata katolika i njihovih pastira. Sam će učiniti sve što je mogao na medijskoj internacionalizaciji progona Crkve u Maršalovoj komunističkoj državi. U samoj državi, nažalost, nije mogao učiniti praktično gotovo ništa.

"Bilo je mnogo pravih mučenika tijekom proteklih nekoliko godina u ovim zemljama; ubijeni su iz mržnje prema vjeri i otišli su prepušteni i čak radosni u svoju smrt. Katolici svijeta trebali bi ih upoznati i koristiti se njihovim nadahnutim primjerom", napisao je nadbiskup Hurley pred kraj svog boravka u nekadašnjoj Jugoslaviji.