Sjećanje na Briševo, Bugojno i Doljane
Povijest hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini je iznad svega bremenita i teška. Protekla stoljeća to zorno potvrđuju. Ponekad se pitam, kako smo uopće i opstali u ovoj zemlji…
Za nas koji se dobro sjećamo događaja iz zadnjeg rata, kraj srpnja iznimno je bolna priča. Ovog srpnja navršila su se tri desetljeća od progona Hrvata iz Bugojna, tri desetljeća od strašnog zločina u Doljanima kraj Jablanice, a prije 31 godinu potpuno je uništeno hrvatsko selo Briševo kraj Prijedora i izvršen masakr nad tamošnjim Hrvatima. Zabilježeno je da je tijekom tih strašnih zločina ubijeno gotovo 420 Hrvata. O monstruoznosti tih ubojstava bolje je i ne govoriti… I ono što je najvažnije, nitko, izuzev nekoliko nižerangiranih pripadnika bošnjačke Armije RBiH iz Bugojna, nije odgovarao za te zločine.
Briševo – uništeno i izbrisano selo
Krenut ćemo kronološki. Briševo je hrvatsko selo kraj Prijedora koje je prije rata imalo oko 400 stanovnika. Miran i radišan svijet većinom je radio u tamošnjim ljubijskim rudnicima, ponetko u prijedorskim poduzećima, a dio mještana se bavio i poljoprivredom. Nisu to bili ljudi vični bilo kakvoj politici. Da jesu, ne bi čekali da ih kao janjad na klanje odvedu njihovi susjedi Srbi. Selo je to koje nije predstavljalo vojnu metu, niti je ikome na bilo koji način bilo prijetnja. Srpska (ne)vojska, prijedorska 5. kozaračka brigada i 6. krajiška brigada iz Sanskog Mosta u krvavom piru smaknule su 24. i 25. srpnja 1992. godine čitave obitelji: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena petero... U jednom danu, u 24 sata, zbio se najmasovniji zločin nad Hrvatima u BiH - pokolj u selu Briševo. Ubijeno je 68 mještana hrvatske nacionalnosti, među njima brojne žene, djeca, invalidi i starci.
Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini bili strašni i skoro neopisivi. Prije ubojstva gotovo su sve likvidirane žene silovane, a muškarci masakrirani... Najmlađa žrtva bio je 16-godišnji Ervin Matanović, a najstarija, 81-godišnji Stipo Dimač. U javnosti se obično, kada se govori o ovom selu, kaže da je ono izbrisano s lica zemlje krajem srpnja 1992. godine. Po popisu iz 2013. godine u Briševu su živjela četiri Hrvata. Danas u Briševu nitko stalno ne živi. Preživjeli Briševljani žive u Hrvatskoj i u još deset zemalja svijeta. U svom napuštenom selu se okupljaju uz obljetnicu pokolja i patron župe. Za ovaj užasni pokolj nitko nije odgovarao. Ni nalogodavci, ni izravni počinitelji. A prošlo je 31 ljeto…
Egzodus iz Bugojna
Po zlu, kraj srpnja pamte i bugojanski Hrvati. Po popisu iz 1991. godine u toj općini živjelo ih je više od 16.000 i činili su više od 34% stanovništva. Tek nešto brojniji bili su tamošnji Bošnjaci kojih je bilo oko 19 i pol tisuća. Bio je to grad koji se nalazio pri vrhu popisa po dinamici razvoja u bivšoj državi. Njegov nogometni klub, koji se natjecao 80-ih u prvoj ligi bivše države, jedini je od velikih klubova iz BiH u svom imenu imao NK, a ne FK. U Bugojno su se 1992. i 1993. godine slile na tisuće Bošnjaka protjeranih od srpske vojske što je potpuno promijenilo demografsku sliku tog mjesta. U uzavreloj središnjoj Bosni krajem srpnja 1993. godine muslimanske snage su napale snage HVO-a. Sukob je trajao od 18. do 27./28. srpnja. Bošnjačka Armija RBiH zauzela je grad i okolicu, a gotovo svo hrvatsko stanovništvo je protjerano ili izbjeglo. Ostalo je tek oko 900 Hrvata.
Brojni zločini nad Hrvatima i pripadnicima HVO-a obilježit će taj egzodus. Hrvati Bugojna još i danas tragaju za 15 tijela uglednih bugojanskih Hrvata koji su u ljeto i jesen 1993. iz logora Armije RBiH Stadion nasilno odvođeni u nepoznato. Od tada im se gubi svaki trag. Nestao je tada 21 Hrvat. Prije tri godine na Rostovu su ekshumirana četiri tijela, prije toga još dva. Mediji na hrvatskom jeziku u BiH su i ove godine podsjetili da glavnim krivcima Hrvati Bugojna smatraju Dževada Mlaću, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna i Selmu Cikotića, zapovjednika Operativne grupe Zapad Armije RBiH u čijoj zoni odgovornosti je bilo Bugojno. Od 2007. godine Tužiteljstvu BiH na raspolaganju je Mlaćin ratni dnevnik koji bez imalo dvojbe teško kompromitira bošnjački politički vrh Bugojna s Mlaćom na čelu s naredbom o ''eliminiranju ekstremnog dijela HVO-a''. U međuvremenu je objavljena i prepiska Selme Cikotića, zapovjednika OG Zapad s generalom Enverom Hadžihasanovićem iz koje je jasno da je upravo Cikotić odlučio o sudbini nasilno odvedenih hrvatskih logoraša, oglušivši se više puta na zapovijed nadređenog Hadžihasanovića da zarobljenike prebaci u Zenicu.
U sukobu s bošnjačkom armijom stradalo je 311 Hrvata Bugojna, od toga 70 civila među kojima su bili žene, djeca i starci. Kroz logore Armije RBiH prošlo je oko dvije tisuće bugojanskih Hrvata. Neki od zatočenika u tim su logorima proveli punih osam mjeseci prije razmjene u ožujku 1994. godine.
Za zločine nad bugojanskim Hrvatima osuđeno je tek nekoliko pripadnika Armije BiH, na četiri i sedam godina zatvora. Najodgovornije, nalogodavce, kreatore i brojne počinitelje strašnih zločina, ruka pravde nije stigla.
Po podatcima popisa iz 2013. Godine, Hrvata je u Bugojno živjelo oko 6000. - ''Danas u Bugojnu živo tek oko dvije tisuće Hrvata, ostali dolaze tijekom godine, ali onih koji stalno žive ovdje je malo. Razlozi ponovnom odlasku, po meni, su u činjenici da Hrvati Bugojna nemaju mnoga prava, ne mogu se zaposliti u općinska tijela vlasti, u javna poduzeća… Ni jedna ulica u Bugojnu ne nosi ime po nekom istaknutom Hrvati, a puno ih je koji su gradili ovaj grad…'' - izjavio je za medije na hrvatskom jeziku Miroslav Zelić, predsjedatelj Općinskog vijeća Bugojno koji je i sam prošao torture bugojanskih logora u kojima je proveo osam mjeseci. Usprkos svemu, kaže, nije izgubio nadu da će glavni krivci za zločine uskoro biti izvedeni pred lice pravde.
Stipića livada i Doljani
Stipića livada nosi u svom imenu bajkovito-pitoresknu sliku prelijepe sjeverne Hercegovine. No, sve se promijenilo 28. srpnja 1993. godine kada taj proplanak postaje stratište za Hrvate sela Doljana. Stipića livada je mjesto iznad Doljana, općina Jablanica, u blizini Parka prirode Blidinje. Tu i u Doljanima počinjen je zločin nad 33 hrvatska vojnika i šest civila koje su ubili i masakrirali pripadnici Armije RBiH i mudžahedini. Tog jutra pripadnici 44. brdske brigade 4. korpusa Armije RBiH ojačani pripadnicima MUP-a i postrojbe za posebne namjere Zulfikar počinili su stravičan zločin. Likvidirano je i masakrirano 39 Hrvata. Dio u samim Doljanima, a najveći broj na lokaciji Stipića livadi. Oko 200 Hrvata odvedeno je u logor u Muzeju revolucije u Jablanici gdje su zadržani i mučeni sve do 1. ožujka 1994. godine. Ovaj zločin počinjen je u sklopu operacije Neretva '93. Armije RBiH.
Zločin je otkriven četiri dana poslije kada su selo oslobodili pripadnici HVO-a. Očevici su zatekli tijela izmasakriranih vojnika nad kojima su se vojnici Armije RBiH iživljavali… Taj pokolj hrvatskih vojnika i civila na Stipića livadi i u Doljanima jedan je od najtežih i najokrutnijih zločina počinjenih nad Hrvatima u BiH. Nažalost, do dana današnjeg nije rasvijetljen, niti je itko od pripadnika Armije RBiH odgovarao za taj masakr. Odjeknule su u narodu riječi doljanskog župnika fra Stjepan Pavličevića koji je ove godine, u propovijedi tijekom mise na Stipića Livadi, političarima postavio pitanje jesu li mogli što poduzeti u rasvjetljenju zločina te zašto tolike godine šute kao da ih nije briga.
Pomalo u čudu promatram na zemljopisnoj karti i vidim da se od Briševa, preko Bugojna do Doljana, ravnalom može povući crta. Tri hrvatska stratišta ta crta povezuje u jedno.
Eto, tako kraj srpnja donosi teške uspomene za Hrvate u BiH i poručuje da ljudsku pravdu često usmjeravaju ruke moćnika. No, jedino što je gore od toga je, uvjeren sam, biti u koži zločinaca koji su pobili te nedužne ljude ili onih koji ih svjesno štite. Inače, Hrvatima u BiH je ta 1993. godina bila iznimno bolna: protjerani su iz Travnika, Fojnice, Kaknja, Vareša, Zavidovića, Zenice, Konjica, Jablanice…
