Nakon Domovinskoga rata veliki je broj ljudi iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske napustio rodnu grudu i „trbuhom za kruhom“ budućnost potražio u boljem svijetu. Među njima su i desetci talentiranih i iskusnih stručnjaka, koji su svojim odnosom prema radu zadivili nove poslodavce. Mato Antunović poznatiji kao Patko morao je napustiti svoj Gornji Hasić početkom Domovinskoga rata i preselio se u obližnji Domaljevac na prvu crtu obrane, gdje je od prvog bio pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane.
- Kad se rat završio morao sam razmišljati što dalje. Čovjek mora od nečega živjeti. Odlučio sam otići u Njemačku. Primijetio sam da mi u Njemačkoj neće biti kako sam želio te smo ja i supruga zatražili dozvolu useljenja u Sjedinjene američke države. Nakon tri zahtjeva dobili smo potrebne dokumente, avionsku kartu i otišli tamo. Mučili smo se. Ja sam radio za satnicu od osam dolara, ali sam radio. Nisam mogao naći posao u struci. Inače sam, elektroničar, a supruga mi je odgojiteljica, govori nam Mato na početku našega razgovora i napominje kako je u poslovnom smislu u Americi (Chicago) i u našim krajevima ogromna razlika.
- Engleski jezik malo sam znao, ali ne dovoljno za neki posao. U početku ja sam došao tri mjeseca prije nego što ću početi raditi. Radio sam bilo što i bio sam u tvrtci gdje su zaposlenici pomagali gluho-nijemim osobama. Tu sam na mikroskopu radio sedam-osam mjeseci što je bilo jako naporno. Potom sam otvorio vlastitu tvrtku i pomagao većim TV servisima na popravcima tv prijamnika Oni su većinom radili za velike TV kuće. Održavao sam i monitore, audio opremu i tako, ističe Mato za „Glas Hrvatske“ i napominje da nikad nije odustao od pronalaska posla u struci.
- Nakon godinu dana predao sam zahtjev, u Americi, važno je istaknuti: ne trebaju nikakvi papiri. Njih ne zanimaju papiri, već znanje i ako su zainteresirani oni vas pozovu na razgovor.
I tako doio sam posao u jednoj tvrtciu i nakon godinu prebacio sam se u drugu za dizajniranje u metalnoj industriji. Izradio sam i digitalni aparat za mjerenje jačine magnetskog polja, što je moja tvrtka i patentirala. I tu sam radio šest godina. Dobio sam i američko državljanstvo, kaže Mato i dodaje:
- Potom prelazim u tvrtku koja je radila za cijeli svijet u području magnetskih polja. Nokon dobivanja američkog državljanstva zapošljavam se tvrtci gdje sam i najviše radio i gdje sam radio jedan vrlo ozbiljan posao. Tvrtkase zvala Godmar Martin Boying u Chicagu, gdje sam radio na računalnim sklopovima za avione. Tu sam stekao i zvanje EFG tehničara III stupanj, po našem u rangu diplomiranog inženjera i tu sam stekao mirovinu. U međuvremenu, majka mi se razboljela, došao sam na odmor kući i vidim majka ne može sama, odlučio sam renovirati kuću i vratiti se, oduševljeno govori Mato i nastavlja:
- Sa 42 godine i šest mjeseci u Americi mogu otići u mirovinu, ali se dobiva do 30 posto manje iznosa. Onda sam na internetu našao kako se može otići u prijevremenu mirovinu i ja sam sa 64 godine i 8 mjeseci otišao u prijevremenu mirovinu. I dobio sam mirovinu u iznosu od 1150 dolara. I svake se godine mirovina povećava u jednom iznosu. Kod njih je sistem jasan što više poreza uplatiš imaš veću mirovinu. Imao sam gornje zdravstveno osiguranje jer sam radio za Vladu.
Mato kaže da je velika razlika između odnosa države prema stručnjacima na našim prostorima i u Americi:
- U Americi je čisti kapitalizam. Meni je tamo i miris zraka bio čudan, pa valjda zato štoo je to zračna luka. U Americi je lako ostvariti karijeru, što imate veće iskustvo, svatko od nas koji je došao tamo i bio majstor svog zanata nije imao nikakvih problema. Od najnižih do najviših poslova. Ako znate lijepiti pločice mogli ste bogatstvo steći. I karijera se gradi godinama. Što više mijenjate zaposeljnja i tvrtke to je bolje. Ako ostanete u jednoj, vi ste propali. Vaša aplikacija za posao je važna. Tamo sve piše, koji ste posao radili, kada i koliko, onda vas pozovu na razgovor. Na primjer, u tvrtki gdje sam ja radio bilo je testiranje, jer je vladina tvrtka i vrlo je važna. Bilo nas je 40 na testiranju. Samo sam ja prošao. Oni traže kvalificirane radnike, nekoga tko će njima praviti novac, napominje Mato i kaže da Amerikanci „imaju nos“ za pronaći talentirane ljude, ali i vrlo visoke kriterije.
Nastavlja svoju priču Mato.
- Na važnijim poslovima gdje sam bio bio je čak i test na drogu. Tko je samo jednom bio pozitivan više nikada nije mogao raditi u sličnim tvrtkama. Prva tri mjeseca nisam dobio niti jedan posao i to stupnjevito vas uvode. Ja sam radio na kontroli i kalibrizaciji. Moj je zadatak bio da svaki avion kada dođe izvršim testiranje i odredim kalibar njegova stanja. Svaki od nas imao je svoj pečat i broj kao kod nas kod liječnika i time potvrđujete je li uređaj spreman za korištenje ili on ide na doradu. Bez obzira koliko taj dio koštao vi kad kažete da je tako, to je bilo tada završeno i proizvod se šalje tamo gdje ste rekli. Radi se o skupim uređajima do 100 tisuća dolara, onda možete misliti kolika je to odgovornost. Ono što je jako komplicirano jest, ako se dogodi da dođe neispravan model, onda ste zaduženi da nađete uzrok kvara. Bez obzira što taj uređaj ide u smeće, ali vi morate naći razlog, što zna biti stresno i mučno.
Danas se Mato bavi kućanskim poslovima, ali posebno voli avio modelarstvo pa se bavi i s tim. Žao mu je, kaže, što nema više ljudi u njegovom Hasiću, ali modelarstvo jako voli.
- Prije rata bio sam radio-amater i imao sam svoj servis za TV, videorekordere. Objavljivali su članke o meni u časopisu „Sam svoj majstor“ i bilo je puno posla. Onda je došao nesretni rat. U Ameriku nisam otišao da bi ostao tamo, nego samo da doživim mirovinu i da se onda vratim, da zaradim za život dostojan čovjeka. Moj cijeli život je vezan uz ovaj posao. Od osnovne škole. Svoj sam cijeli život posvetio tomu, jer me to interesiralo. Mislim da sam jedan od prvih deset na ovim prostorima koji je imao satelitsku antenu. I to sam naučio u Njemačkoj. Čitao sam časopis Elektro, koji svaki ozbiljniji elektroničar prati. Taj časopis i danas postoji. Tamo sam našao shemu za gradnju prijemnika. U to vrijeme cijena kompletne opreme je bila oko 6 tisuća maraka, govori Mato i zaključuje:
- Kad čovjek nešto voli onda se zalaže zato, pa dolaze i rezultati, a još kad živi kao ja ovdje u Hasiću, na svom kućnom pragu, onda živi punim plućima.
